rezonancija

Čudo rezonancije

Sve veze među pojavama uspostavljaju se isključivo putem raznovrsnih, jednostavnih i složenih rezonancija. Nikola Tesla

Rezonancija je poput sante leda. U svojoj potpunosti ona je univerzalni zakon, no našoj je percepciji otkriven tek njezin mali dio koji obuhvaća čitav spektar asocijacija povezanih s riječju rezonancija: njihala na istoj niti, posuđe koje podrhtava na policama dok prolazi tramvaj, njihanje ljuljačke, most koji se srušio od stupanja satnije vojnika koja je njime prošla, laserska energija… Također, kada se razumijemo bez riječi, kada osjećamo misli i osjećaje jedni drugih bez obzira na udaljenost i vrijeme koji nas dijele, možemo reći: na istoj smo valnoj duljini, u rezonanciji smo. Princip analogije također je rezonancija – suglasje, podudarnost principa i zakona koji su primjenjivi na mnogim aspektima u kojima se očituje život.

Naporima neumornih znanstvenika “santa rezonancije” polako izranja i svakim se danom sve više otkriva. To je među ostalim i magnetno-rezonantna tomografija, za čije je otkriće 2003. godine dodijeljena Nobelova nagrada; biorezonancija u brojnim sferama svoje praktične primjene (homeopatija, akupunktura, Kirlijanova metoda…) i još mnogo toga.

Dr. Richard Gerber, autor knjige Vibracijska medicina, rezonanciju naziva “ključem razumijevanja i upravljanja bilo kojim sustavom koji nam otvara vrata u neviđeni svijet životnih procesa”. A što je ključ? To je ono što nam otkriva smisao onoga što se dešava izvan i unutar nas. To je ono što nam pomaže da se približimo proučavanju nepoznatog, ne samo pitanjima što i kako, već i zašto. U nadi da ćemo u njoj pronaći sličan ključ za razumijevanje i upravljanje ne bilo kojeg sustava, već samih sebe, ima smisla proučiti fiziku rezonancije.

Dakle, krenimo na put istraživanja podvodnog dijela rezonantne ledene sante, a ujedno i nas samih. Jer čovjek je poput sante leda i sve što znamo o sebi tek je onaj vidljivi, površinski dio.

 

Uvjeti za rezonanciju

Htio to ili ne, čovjek ne postoji sam za sebe, izdvojen od ostatka kreacije. Čovjek je u neprestanoj interakciji sa širokim spektrom svih mogućih bića i pojava koje na njega djeluju. Kada ta interakcija postaje rezonancija? Dva su sustava u rezonanciji kada titraju na istoj frekvenciji. Kada nešto u nama odgovara, odnosno u skladu je s vanjskim utjecajem i na njega reagira, kada je taj utjecaj ugođen s našom frekvencijom, nastaje rezonancija. To znači da je naša unutarnja priroda srodna prirodi koja nas okružuje – “čovjek je mikrokozmos makrokozmosa”.


Sve unutar nas i izvan nas prožeto je različitim vibracijama – mehaničkim, akustičkim, elektromagnetskim i ostalim. Čak i u najjednostavnijem jednostaničnom organizmu titranje se odvija na subatomskoj, atomskoj, molekularnoj, podstaničnoj i staničnoj razini. A naša su tijela doista višeslojni ansambli čestica koje vibriraju, od atoma do tkiva i organa. Na primjer, molekule DNK i stanične membrane mogu titrati u rasponu frekvencija radiovalova. Organi također titraju na frekvenciji koja je karakteristična za većinu ljudi (srce i muskulatura unutarnjih organa – 7 Hz; alfa-režim rada mozga – od 4 do 6 Hz; beta-režim – od 20 do 30 Hz). I ono što percipiramo izvana pomoću osjetilnih organa (sluh: titranje zraka, vid: elektromagnetsko titranje u vidljivom dijelu spektra, opip: mehaničko i toplinsko strujanje), i ono čime zračimo (misli, emocije, riječi, djela) – sve su to vibracije različite vrste i intenziteta. Vibracijsku narav ljuljačke koja se ljulja ili žice koja zvuči percipiramo direktno; svjetlo i toplinu bilježimo pomoću posebnih uređaja, a vibracije misli i emocija uopće ne percipiramo jer titraju brzinom koja nadilazi mogućnosti naših osjetilnih organa.

Čovjek je složeni sustav koji se sastoji od ogromnog mnoštva dijelova, i velikih i malih, koji vibriraju u periodu od djelića sekunde (molekularne oscilacije, ionski tokovi…) sve do nekoliko godina (hormonalne oscilacije). No bez obzira na obilje sastavnih dijelova, zahvaljujući njihovoj rezonancijskoj sinkronizaciji, naš je organizam jedna cjelina. Čovjek kao cjelina dio je globalne cjeline – prirode, društva, čovječanstva – i u međudjelovanju je s cjelinom i njezinim punopravnim dijelovima. Međudjelovanje je uspješnije što je čovjekova djelatnost više u suglasju sa zakonima cjeline.

Rezonancijsko sjedinjenje dijelova u jedinstvenu cjelinu događa se po principu minimuma energije: svaki od sudionika zajedničkih aktivnosti koji se nalaze u rezonanciji (bilo da su to njihala na istoj niti, organi u organizmu ili ljudi sjedinjeni dobrom voljom i plemenitim ciljem), za ispunjenje svoje aktivnosti treba manje energije nego kad radi odvojeno, sam za sebe. To ne znači da svaki dio radi s pola snage. To znači da je skupina ljudi koji rade s potpunom predanošću sposobna provesti ono na što se svaki čovjek pojedinačno nikad ne bi odvažio. To znači da svojstva cjeline u kvalitativnom smislu nisu tek zbroj svojstava njezinih dijelova. Rezonancija je indikator svojstava koja su prisutna u objektu i sposobna je razotkriti čak i vrlo slabe titraje. Na primjer, ako su dva glazbena instrumenta jednako ugođena i na jednom od njih počnemo svirati, zazvučat će i drugi. Iz toga izvodimo važan zaključak: rezonancijom se mogu izraziti i pojačati samo ona svojstva koja već postoje u objektu. Pritom djelovanja ne moraju biti intenzivna, energetski snažna, pogotovo u fazi kada je objekt posebno prijemčiv na njih. Jedna prava riječ izrečena u pravo vrijeme može stvoriti čudo. Mnogi sudbonosni trenuci u našim životima posljedica su rezonancije.

Ugađanje vlastitog instrumenta

Slične se stvari privlače. Drugim riječima: s kim si takav si. Čovjek je istovremeno pod utjecajem okoline i utječe na nju. Čovjek je s jedne strane sustav u kojem je moguće pobuditi rezonanciju, a s druge strane sposoban je biti u ulozi vanjske sile koja izaziva rezonanciju u drugima. Odvija li se sve to samo od sebe, bez svjesne kontrole čovjeka? Djelomično da. To se posebice tiče širokog spektra elektromagnetskih međudjelovanja između čovjeka i njegove okoline.

Rezonancija unutarnjeg i vanjskog temelj je percepcije informacije, istraživanja nepoznatog, otkrića i spoznaja. Misterij spoznaje ne dešava se u praznom prostoru. Ideje su “u zraku”, ali sposoban ih je uhvatiti samo onaj tko je spreman prihvatiti ih. Otkriće tajne je odaziv znanja na zov napora istraživača. Do velikih otkrića dolaze pojedinci, a mala prate svakoga od nas.

I uvijek im prethodi potraga, uvijek novo znanje raste na plodnome tlu već usvojenog i primijenjenog znanja. Ne govori se bez razloga da svaka nova informacija treba sadržavati djelić (30 – 50 %) onoga što je već poznato. Tek tada će biti shvaćena. Jer rezonancija s već poznatim jača sposobnost prihvaćanja novih stvari. Zakon o međusobnoj privlačnosti sličnih stvari vrijedi i u slučaju odnosa među ljudima. Primjerice, ako nas na nekoj osobi iritira neka osobina, to je siguran znak da tu osobinu nosimo u sebi. I svu energiju negodovanja, koju smo navikli izlijevati na krivca, možemo usmjeriti na potragu za tom osobinom i na njezino prevladavanje ili, drugim riječima, na ugađanje vlastitog instrumenta.

Misli i osjećaji čovjeka nalik su instrumentu kojeg treba ugoditi. Kako? Trebamo pronaći “instrument” u čiji sklad zvučanja ne sumnjamo, čija životna glazba u nama budi težnju da ga pratimo. To može biti osoba iz svakodnevnog života ili junak iz filma, romana, mitova i legendi. Ako njegov primjer u nama izaziva rezonanciju, to znači da u našoj duši postoji makar jedna struna koja je ugođena poput duše junaka.

Nije strašno ako se ta osobina koja nadahnjuje još nije u potpunosti razvila u nama, a zvučanje instrumenta još je daleko od savršenog. Najvažnije je da ga nastojimo dostići, da smo našli i čuli u sebi tu žicu po kojoj ćemo postupno ugađati svoj instrument. Njegovo sve skladnije zvučanje pogađat će iste žice u dušama drugih ljudi.

Čovjek upoznaje sebe korak po korak, stepenicu za stepenicom i ide ususret vlastitoj sudbini, uči odazivati se njezinu zovu i postaje zov drugima. Svaki napor, svaka pobjeda nad samim sobom, svaki ispravni korak na tom putu približavaju susret – rezonanciju čovjeka i onoga što mu je predodređeno, rezonanciju koja mu daje šansu da vidi sljedeću stepenicu, kao i radost i snagu da je dostigne.

Autor: Natalija Adnoral
S ruskog prevela: Franjica Šekulja

 

 

Izvor: nova-akropola.com

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.