spomenici

Zaboravljena povijest

Nekada su ekskurzije neprestano pristizale na Kozaru, Sutjesku, Kosmaj, kao i na druge lokacija diljem SFRJ gdje su u čast antifašizmu podignuti impozantni spomenici vrsnih kipara i arhitekata. Danas su to uglavnom zaboravljena i mržnjom odbačena mjesta, a posjetiti ih ravno je izdaji i bogohuljenju. Na njih nas je upozorio fotograf Jan Kempenaers koji je bivšu državu prošao uzduž i poprijeko snimivši zapuštene relikvije povijesti. 

Većina spomenika antifašističkoj borbi koje ćete na ovom mjestu vidjeti podignuta je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mjesta sjećanja, u međuvremenu su postala mjesta zaborava. Spomenici su sagrađeni na lokacijama značajnih povijesnih bitaka iz Drugog svjetskog rata ili na mjestima velikih stradavanja civila i partizana od okupatorske ruke i ruke domaćih izdajnika. Svi su redom djela tada vrsnih domaćih kipara i arhitekata, poput Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Ivana Sabolića, Svetislava Ličine, Vojina Stojića, Vanje Radauša, Gradimira Medakovića, Miodraga Živkovića, Jovana Grabulovskog, Janeza Lenassija, Petra Krstića, Vuke Bombardellija, Boška Kućanskog ili Marka Mušiča.

„Spomenici: kraj jedne ere“, projekt belgijskog umjetnika, Jana Kempenaersa, inače suradnika Kraljevske akademije u Gentu, zainteresirao je zapadni svijet te je Belgijanac s ovim fotografijama posjetio brojne svjetske galerije. „Zapadnjake“, baš kao i autora, najviše je impresionirala apstraktnost jugoslavenskih spomenika, njihov futuristički izgled i umjetnička kvaliteta netipična za socrealizam kakav je tih godina harao Istočnom Europom.

Govoreći o viđenom jedan nizozemski arhitekt tvrdi da spomenici više izgledaju kao muzejskeskulpture na otvorenom, nego uobičajeni ratni spomenici prepuni patetike. „Jedva da je itko izvan bivše Jugoslavije svjestan postojanja ovih spomenika, a u toj zemlji danas nitko ne želi znati da su oni tamo“, piše on. Okrutna statistika jasno će pokazati kako Hrvati posebno vole minirati spomenike antifašizmu, dok njihovi istočni susjedi, Srbi, imaju običaj u cijelu priču uvesti pravoslavlje, dodajući na spomenike krstove, gradeći pored njih crkvice, a nije im stranoniti brisanje imena boraca drugih nacija uklesanih na spomenik.

Fotografije su nastajale u razdoblju od 2006. do 2009. godine, a Kempenaersu je u putovanjima od Ilirske Bistrice u Sloveniji do makedonskog Kruševa društvo pravio njegov zagrebački prijatelj Zlatko Wurzberg. Kažu kako su neke spomenike jedva uspjeli pronaći, iako su ih imali ucrtane na karti. O dobrom dijelu spomenika koje je Kempenaers izabrao danas na internetu, nevjerojatno, ali istinito, nećete pronaći gotovo nikakve informacije. Belgijanca je pomalo šokirala spoznaja kada je pripremajući projekt na neke fotografirane radove naišao u Enciklopediji umjetnosti, stoga mu nije bilo najjasnije kako je netko spreman rušiti takva remekdjela. Iako kaže da zna kako je simbolika vremena koje spomenici ocrtavaju danas davna prošlost, poručuje kako i dalje imaju jak simbol – borbu protiv fašizma.

Podgarić je seoce od jedva šezdeset duša, nedaleko Garešnice, nad kojim dominira golemi „Spomenik revolucije“, rad zagrebačkog kipara Dušana Džamonje iz 1967. godine. Ova je lokacija odabrana jer se na tom mjestu dogodio partizanski ustanak 1941. godine, a pokraj njega je i partizansko groblje. Tijekom Drugog svjetskog rata u obližnjim šumama Moslavačke gore nalazilo se nekoliko partizanskih bolnica. Kako je i priličilo, spomenik je otkrio Josip Broz Tito. Kempenaersu je navodno upravo ovaj spomenik dao ideju da krene s ovim projektom.

Petrova Gora, čarobno je i slabo naseljeno područje, tridesetak kilometara od Karlovca. Na vrhu Mali Petrovac, 1981. godine svečano je otvorena monumentalna građevina posvećena partizanskim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata, čiji je kamen temeljac položen još 1946. godine. U tom kraju, za vrijeme rata, nalazile su se jake partizanske snage, a kao i u Podgariću i ovdje se nalazilo nekoliko partizanskih bolnica, koje se i danas mogu naći duboko u unutrašnjosti šume. Spomenik je visok 37 metara i u sklopu njega se nalazi i komunikacijski toranj. S vrha puca fantastičan pogled na širu okolicu. Idejno rješenje dao je poznati hrvatski kipar Vojin Bakić. Spomenik su uglavnom podigli Karlovčani, koji su se navodno odrekli po jedne dnevnice kako bi „samodoprinijeli“ gradnji, dok je karlovačka tvornica pribora za jelo poklonila materijal pa je spomenik „presvučen“ nehrđajućim prokromnim pločama. Upravo zbog njih spomenik se često nalazi na meti kradljivaca sekundarne sirovine.

Kosmaj je planina pedesetak kilometara južno od Beograda. Na njenom vrhu 1971. godine podignut je spomenik poginulim borcima Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda. Impozantnih dimenzija, monument se zbog dobrog osvjetljenja za vedrih noći mogao vidjeti i iz nekih dijelova Beograda. Njegovi kraci simboliziraju oštar otpor naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Autori su kipar Vojin Stojić i arhitekt Gradimir Medaković.

Tjentište je kotlina u dolini rijeke Sutjeske, na otprilike pola puta između Goražda i Gackog, relativno blizu Foče. Radi se o iznimno nenaseljenom području gdje je 1971. godine niknuo spomenik u čast stradalih u jednoj od najvećih bitaka u povijesti Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije – Bitci na Sutjesci iliti Petoj neprijateljskoj ofenzivi. Djelo je kipara Miodraga Živkovića i sastavni je dio memorijalnog kompleksa Dolina heroja, a u Spomen muzeju upisano je preko 7.000 imena palih boraca. Prije rata obilazilo ga je gotovo milion ljudi godišnje.

Kruševo, osim kao rodni grad Toše Proeskog, poznat je i po vrlo neobičnom spomeniku, koji izgleda onako kako zamišljamo svemirski brod. Podignut je, samo stotinjak metara od prvih kruševskih kuća, u čast slavnom Ilindenskom ustanku te makedonskim borcima poginulim u NOB-u. Jedan od rijetkih sličnih spomenika koji je od pada komunizma doživio tu sreću da bude restauriran i jedini je koji se možda nije trebao naći na Kempnaersovoj listi, iz jednostavnog razloga što niti je zapušten niti je napušten. Djelo je makedonskog kipara Jovana Grabulovskog.

Kozara je planina u sjeverozapadnoj Bosni, mjesto na kojem su fašističke snage u Drugom svjetskom ratu pobile na tisuće civila. Na vrhu Mrakovica, nedaleko Prijedora, 1972. godine izgrađen je uistinu golemi spomenik u slavu stradalima. Autor Spomenika slobode je već spomenuti Dušan Džamonja. Tik uz impozantni spomenik, do kojeg vode jednako impozantne stepenice, nalazi se i memorijalni zid u koji je uklesano gotovo deset hiljada imena stradalih.

Grmeč, planina tridesetak kilometara južno od Kozare, mjesto je memorijalnog centra Korčanica. Cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata to je područje bilo slobodna partizanska teritorija, koju fašisti nikada nisu zauzeli. Nedaleko od spomenika, nalazio se partizanski aerodrom, odakle su u akcije polijetali Franjo Kluz i Rudi Čajevac.

Ilirska Bistrica, gradić u Sloveniji, smješten samo dvadesetak kilometara od Rijeke, mjesto je na kojem se nalazi „Hrib svobode“. Spomenik palim partizanima nalazi se u samom središtu mjesta, a podignut je 1965. godine. Izradio ga je slovenski kipar Janez Lenassi. Iako neupućeni lako mogu pomisliti da se spomeniku ništa nije dogodilo, s obzirom na to da se nalazi u civiliziranoj i neopterećenoj Sloveniji, i „Hrib svobode“ se više puta nalazio na meti vandala. Zadnji put, prošle godine, po njemu su ispisani fašistički simboli.

Jasenovac je gradić na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedva dva kilometra od središta mjesta nalazi se golema skulptura „Kameni cvijet“. Napravljena je 1966. godine, a osmislio ju je prošle godine preminuli srbijanski arhitekt Bogdan Bogdanović, u slavu svih okrutno pobijenih ljudi u najvećem koncentracijskom logoru u ovom dijelu Europe. Spomen područje danas ima čak i službenu web stranicu, a spomenik u koji su uklesani stihovi iz poeme Jama, Ivana Gorana Kovačića, više puta je bio na meti vandala i raznih bombaša.

Sanski Most grad je u kojem je otvoren Memorijalni kompleks Šušnjar, u sklopu kojeg se nalazi i veliki spomenik žrtvama fašističkog terora i borcima NOR-a grada Sanskog Mosta  i okoline. Sagrađen je 1971. godine, i u samo tridesetak kilometara zračne linije, treći je spomenik ovakvog tipa (Kozara i Grmeč ostala su dva). Prije nekoliko godina Memorijalni centar je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a za rata je pretrpio razne devastacije. Tako je početkom rata na spomeniku sazidan betonski križ, uz objašnjenje da pokopani nisu bili ateisti nego vjernici, a istovremeno su uklonjene pločice s natpisima poginulih boraca muslimana. Zanimljivo je kako je zagrebački kipar Vanja Radauš predložio ideju da spomenik bude napravljen od formi u vidu ljudskih kostiju, ali je taj prijedlog odbačen pod obrazloženjem da bi posjetitelje kompleksa takva kompozicija stalno podsjećala na mržnju prema onima koji su to učinili, što nije bio željeni učinak. Projekt je na koncu osmislio sarajevski kipar Petar Krstić.

Niš je također bio mjesto gdje je u Drugom svjetskom ratu osnovan koncentracijski logor. Na periferiji grada, na uzvišenju Bubanj, izgrađena je jedna od prvih monumentalnih skulptura ovoga tipa u Jugoslaviji. Otkrivanje se dogodilo 1963. godine, a spomenik je rad kipara Ivana Sabolića. Spomenik simbolizira uzdignute ruke sa stisnutom šakom, kao znak otpora i konačne pobjede.

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.