Književnost

Umberto Eko – Kako jesti sladoled

Kad sam bio mali, djeci su kupovali dvije vrste sladoleda koji se prodavao na bijelim kolicima sa srebrnastom tendom: mali kornet od dvije pare ili veliki od četiri.

Kornet od dvije pare je bio jako mali, taman za dječju ruku. Baka je upozoravala da se kornet ne jede do kraja i da se onaj najslađi dio baci jer ga je sladoledžija svakako doticao prstima. (Jeli smo ga krišom.) Sladoled od četiri pare su posebnom lopaticom pakovali između dvije oblatne. Jezik bi klizio u pukotinu između njih sve dok ne bi dotaknuo jezgra sladoleda. Jelo se sve, do posljednjeg komada oblande, mekane i natopljene nektarom. Baka nije imala primjedbi: teoretski, oblande su bile u dodiru jedino sa spravicom, a praktično, sladoledžija ih jeste dodirivao, kako bi ga nam inače dao, ali bilo je nemoguće identificirati zaraženu zonu.

Ja sam, međutim, bio fasciniran nekim svojim vršnjacima kojima su roditelji kupovali ne jedan sladoled od četiri pare nego dva od dvije pare. Ti privilegirani, hodali su ponosno s jednim sladoledom u desnoj i drugim u lijevoj ruci; praveći žustre pokrete glavom, lizali su čas jedan čas drugi. Taj ritual je u meni izazivao strašnu zavist i mnogo puta sam tražio da i ja u njemu sudjelovati. Uzalud. Moji su bili neumoljivi: jedan sladoled od četiri pare da, ali dva od dvije pare – nipošto.

Kao što svatko može primijeti, ni matematika ni ekonomija ni dijalektika ne mogu opravdati ovo odbijanje. A ni higijenski razlozi, jer ono što je trebalo odbaciti od jednog, odbacilo bi se i od drugog (sladoleda). Netko jadno opravdanje se našlo, mada neuvjerljivo: dijete koje stalno šara pogledom od jednog do drugog sladoleda, riskira da se spotakne o kakav kamen, stepenik ili odronjen komad pločnika. Naslućivao sam da postoji drugi razlog, okrutno pedagoški, ali ga tada nisam bio svjestan.

Danas, kao sudionik i žrtva potrošačke i rasipničke civilizacije (tridesetih godina nije bila takva), shvaćam da su moji dragi kojih više nema, imali pravo. Dva sladoleda od po dvije pare umjesto jednog od četiri, s ekonomskog aspekta nisu bili rasipništvo, ali simbolično svakako jesu. Baš zbog toga sam ih želio: dva sladoleda sugerirala su neumjerenost, nešto kao prijestup. I baš zato su mi bili uskraćeni: jer su djelovali nepristojno, kao uvreda siromaštvu, razmetanje lažnom privilegijom, hvalisanje blagostanjem. Dva sladoleda dobivala su samo razmažena djeca, ona koja su u bajkama uvijek pravedno kažnjavana, poput Pinokija kada je prezreo ljusku i ogrizak. A roditelji koji su ohrabrivali ovu slabost malih skorojevića, učili su djecu budalastom teatru “htio-bih-al’-ne-mogu”; pripremali su ih, modernim jezikom rečeno, za check in u turističkoj klasi s jednom lažnom Gucci torbom, kupljenom na plaži u Riminiju.

Priča možda izgleda lišena pouke, u jednom svijetu u kojem društvo potrošača želi razmaziti i odrasle obećavajući im stalno više – od sata priloženog uz kutiju deterdženta do poklon-privjeska za kupce časopisa. Kao i roditelji onih lukavih sladokusaca s dvije desne ruke kojima sam zavidio, potrošačka civilizacija samo prividno nudi više, dok, u stvari, za četiri pare daje ono što vrijedi četiri pare. Baciću stari radio da biste kupili nov, koji ima i autoreverse, ali zbog neke neobjašnjive slabosti u unutarnjoj strukturi, novi radio traje manje od godinu dana. Novi automobil imaće kožna sjedala, dva bočna ogledala koja se podešavaju iznutra i drvenu instrument-tablu ali trajaće mnogo manje od slavnog “topolina” koga je kad se pokvari bilo dovoljno šutnuti ponovno krene.

Tadašnji moral zahtijevao je od nas da budemo spartanci, ovaj današnji traži da svi budemo mekušci.

Umberto Eko

(1989.)

Zaključak:

Naizgled od navažne i bezazlene teme – kako jesti sladoled, Umberto Eco je došao do dalekosežnih zaključaka koji osvjetljavaju čitavu civilizaciju u kojoj živimo i njezin pad pod navalom izmišljanja ljudskih potreba. Neprimjetno postajući mekušci, prestajemo se branimo i prepuštamo se kotačima “napretka” da nas gaze i izboličavaju. Škola i porodica u tome igraju važnu, ali nažalost nečasnu, ulogu, tako da smo prepušteni samima sebi i vlastitom osjećanju časti, koje blijedi i smanjuje se poput svjetla u tunelu od koga se udaljavamo.
Ipak, ovaj rekord nas svojom netaknutom tugom vraća u dane djetinjstva, kada se svijet otvarao pred nama šireći ruke u zagrljaj, a radost odskakanje u samom krilu tuge budeći je iz sna.
Ljepota stvara mogućnosti i one izrastaju iz sjećanja, ponovo uobličavajući polet koji nas počinje nosi ka oduševljenju koje nas je ispunjavalo dok smo ponosno držali sladoled u ruci.

Izvor: pulse.rs

 

 

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.