biografija

Ian Curtis (Joy Division) – Dok nas ljubav ne rastavi

U ponedeljak, 18. maja 1980. godine, na svim britanskim radio-stanicama se širila vijest o smrti Iana Kurtisa (1956-1980): „Ian Kurtis, pjevač i pisac stihova benda „Joy Division“ jučer je preminuo.“ Njegovom smrću, ovaj čuveni mančesterski post-punk bend je prestao da postoji.

Svoje djetinjstvo Ian je proveo u Hardsfildu, predgrađu Mančestera, da bi se krajem šezdesetih godina, sa porodicom, preselio u Maklsfild, u sterilne, monotone, gotovo identične hladne stambene blokove koji nisu predstavljali zdravo okruženje za pubertetlije. U srednjoj školi se izdvajao po svom fizičkom izgledu i buntovništvu. Dugokosi mladić, koji je uvijek skrivao lice i snažnu vilicu, visok, naglašenih i nespretnih udova, neobičnog stila oblačenja, našminkanih svijetlih očiju, sa crnim lakom na noktima, nije ostajao neprimjećen. Volio je da privlači pažnju, a poznanici su ga opisivali kao jednu od onih osoba „zbog koje biste prešli na drugu stranu ulice“. Još u djetinjstvu je bio opčinjen muzikom. Njegovi muzički idoli su bili MC5, Lu Rid, Roxy Music, Igi Pop, Velvet Underground, Džim Morison, Bob Marli. Skupljao je njihove ploče i muzičke časopise, kao što je, između ostalih, i psihodelični hipi časopis „Oz“. Ian je bio opsjednut idejom smrti u ranim dvadesetim, posebno idealizujući život i preranu smrt svojih muzičkih idola, posebno Džima Morisona, a obradu pjesme Žaka Brela „My death“, u izvedbi Dejvida Bouvija, smatrao je svojom himnom. Bio je veliki Dejvidov fan, a na jednom od koncerata je čak i uspio da uđe u njegovu garderobu. Nijedna ideja mu se nije činila nemogućom, koliko god ona bila fanatična.

U srednjoj školi Kings, koju je pohađao, prvi put dolazi u doticaj sa narkoticima. U okviru plana i programa ove škole, učenici su morali periodično obavljati određene društveno korisne aktivnosti. Jedna od tih aktivnosti je bila posjeta staračkim domovima, u kojima je Ian, radi zabave, krao i konzumirao lijekove. Ovi lijekovi su bili izuzetno opasni, jer su prepisivani bolesnicima koji su bolovali od šizofrenije i drugih vidova psihoza i poremećaja u ponašanju. Ian je jednom, zajedno sa svojim prijateljima, zbog konzumacije veće količine ovih lijekova završio u bolnici, a nakon toga je čak i suspendovan iz škole. Njegovo devijantno ponašanje u pubertetu, fasciniranost smrću i fizičkim bolom, išlo je čak dotle da je sebe, pod uticajem narkotika, povređivao žarom cigarete i udarcima kopačkom, ispitujući svoju izdržljivost i gornji prag bola.

Uzimanje valijuma trebalo je da bude zabavno. U tome nikada nije bilo ničeg lošeg, ali je sve izmaklo kontroli. Imalo je to veze sa onom romantičnom slikom. Uzimanje droga bilo je kul. Kad su mi rekli da se Ijan ubio, moja prva pomisao je bila: ,,Budala, u svemu je pretjerivao”. To nije bilo potrebno učiniti. Jedino što je zaista želio je da svira rock&roll. Mislim da je radio ono što je htio. Teatralnost s kojom je to činio dovoljno govori… Uživao je u glumi i u tome kako ona utiče na druge. Mislim da mu je to bilo bitno. Nije mu bilo dovoljno da se sredi i izađe napolje. Morao je da se napije i zafrkava ljude. Svima nam se to činilo zabavno i bilo je, do neke granice. Ali pretjerivao je-tako možeš da se ponašaš samo u određenim godinama.” (Toni Natal, Ianov prijatelj iz djetinjstva)

Poslije Ianove smrti, u novinama su dominirali tekstovi o njegovoj depresiji, destrukciji i fanatizmu. Međutim, njegovi prijatelji nisu dijelili to mišljenje. Bili su zaprepašćeni i zbunjeni, jer su poznavali nekog drugog Iana, blagonaklonog, velikodušnog, iskrenog. Za njih, on je bio romantični heroj i dječak koji je plakao kada je čitao priče Oskara Vajlda.

Bio sam zbunjen jer je po svemu što sam o njemu pročitao ispao pravi pesimista. Ja ga se takvog uopšte ne sjećam. Muzika zaista stvara mitove, ali ljudi su pokušali da pretvore mit u nešto više.“ (Džon Talbot)

U srednjoj školi, Ian se upoznao sa Deborom Kurtis, koju je kasnije oženio i sa kojom je dobio ćerku Natali.  Brak između njih dvoje je bio daleko od sretnog. Ian se nije dobro snašao u ulozi „porodičnog čovjeka i oca“. On, tom svijetu, zapravo nikada nije ni pripadao. Bio je previše mlad, slobodan, osoben i svoj. Bio je nespreman da nekom pripada. Muzika i poezija su činile njegov svijet i jedinu prostoriju u kojoj je istinski volio da boravi.

U toku 1977. godine, Ian nastupa sa svojim prvim bendom pod imenom „Warsaw“. Ovaj bend je dobio ime po pjesmi „Warszawa“ koju su napisali Dejvid Bouvi i Brajan Eno, a koja je objavljena na Bouvijevom albumu „Low“ iz 1977. godine. Bend je za svoj prvi nastup dobio dobre kritike, a u pank-rock časopisu NME (New Musical Express) je napisano:

“Postoji neki prikriveni tračak različitosti od drugih novih bendova koji govori da imaju mnogo toga da ponude…

Krajem 1977. godine Ian uspijeva da dobije kredit od banke u iznosu od 400 funti, za „nameštaj u trpezariji“, koji je uložio u snimanje prve ploče benda „An ideal of living“ (EP u trajanju od petnaest minuta). Nakon izlaska ove ploče, bend menja ime u „Joy Divison“ iz razloga što je u Londonu već postojao bend pod nazivom „Warsaw Pakt“. „Joy Division“ je dobio naziv po zonama koncentracionih logora u Drugom svjetskom ratu, u kojima su nacisti držali određene grupe žena, odnosno logorašica, sa kojima su se prostituisali.

Za probijanje „Joy Divisona“, presudnu ulogu je imala „Bitka bendova“ na kojoj su prvi put nastupili 1978. godine, kada su ih zapazili Toni i Rob Greton, koji je kasnije bio i njihov menadžer.

Krajem 1978. godine, kada je Ianova supruga Debora ostala trudna, dijagnostikovana mu je epilepsija. On je znao gotovo sve o ovoj bolesti, jer je radio u službi za zapošljavanje sa invalidima i oboljelim od epilepsije kojima je pomagao u pronalaženju posla. Tek kada je saznao da boluje o epilepsije, prvi put je progovorio o svojim prekidima svijesti u pubertetu, koji su zapravo predstavljali prve znake epileplsije, a koje je on ignorisao. Iako je imao ozbiljne zdravstvene probleme, Ian nije odustajao od ideje „Joy Divison-a“.

Za vrijeme dijagnostikovanja bolesti i početka liječenja, „Joy Divison“ je postajao sve poznatiji, svirke su bile sve češće, ali i Ijanovi epileptični napadi. On je bio majstor gestikulacije i ekspresije, te publika nije mogla da odgnonetne da li su njegovi pokreti tijela i lica bili samo akt dobre glume ili je na nastupima doživljavao epileptične napade. 1979. godine pojavio se na naslovnici časopisa NME, sa cigaretom u ustima i u dugom zelenom kaputu. Iako je od tog trenutka njegova popularnost rasla, on je zbog bolesti i nezadovoljstva ličim životom, potonuo u depresiju i melanholiju, što se odrazilo na tekstove njegovih pjesama.

Iste godine izlazi album „Unknown pleasures“. Ovaj album, sa nevjerovatnim zvučnim efektima i deset pjesama, kao da govori jezikom radničke revolucije:

I’ve got the spirit, but lose the feeling…

Ljudi jasno vide svijet oko sebe, njihov duh je živ, ali oni ipak ništa ne preduzimaju, jer su „izgubili osećaj“ za promjene i od njih su se umorili. Zvuci bubnjeva na ovom albumu pišu biografiju i autogram benda. Interesantno je da je jedan muzički kritičar o ovom albumu rekao:

Ako neko razmišlja o samoubistvu, Joy Divison će ga sigurno gurnuti preko ivice.“

Upravo je ova kritika jasno oslikala um Iana Kurtisa. To je bio on. On je bio taj čovjek koji je stajao na ivici i čekao da ga neko gurne. Melanholija je bila okrutna i imala je tešku ruku. Njena parna mašina ga je samljela.

“How can I find the right way to control,

All the conflicts inside, all the problems beside,

As the questions arise, and the answers don’t fit,

Into my way of things,

Into my way of things.“

Tokom 1980. godine „Joy Divison“ odlazi na svoju evropsku turneju, međutim, Ianovo zdravstveno stanje je uslovilo otkazivanje niza koncerata. Iste godine izlazi njihov drugi studijski album „Closer“ koji je bio zapravo posljednji Ijanov poziv u pomoć upleten u zvuke gotik roka.  U maju 1980. godine, Ian izvršava samoubistvo vješanjem u svom stanu, dva dana prije odlaska na američku turneju i to baš u trenutku kada je bend imao ogromne šanse da se probije na američko tržište i da popularizuje svoju muziku.  U junu 1980. godine, izlazi singl „Love will tear us apart“ koji danas predstavlja sinonim za „Joy Divison“. Ova pjesma predstavlja sliku jednog života, sjećanja, ljubavi, razdora, gubitka i smrti. Ona je lice i naličje potrošenih, izgubljenih i zauvijek umrlih strasti i dobrih namjera koje je pobijedila ravnodušnost.

Poslije Ianove smrti, ostali članovi benda su objavili singl i video za pjesmu „Atmosphere“, u znak sjećanja na njega. Smrt Iana Kurtisa je značila kraj benda „Joy Division“ i početak rada novog benda „New Order“. Pjesma ovog benda „Blue Monday“ na simboličan način predstavlja poruku i sjećanje na Iana Kurtisa i na taj tužni ponedjeljak, 18. maj 1980. godine.

Nakon samoubistva, kada je Ianovo tijelo odnešeno iz njegovog stana, njegova supruga Debora je u gramofonu zatekla ploču Igija Popa „The idiot” koja je u tom trenutku pravila začarani krug melanholije i gluposti, kao dokaz da smrt nije bila jedino rešenje.

„You cry out in your sleep,

All my failings exposed.

And there’s a taste in my mouth,

As desperation takes hold.

Just that something so good

Just can’t function no more.

But love, love will tear us apart, again.“

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.