GLUMA

35 godina odsjeka za glumu na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo

Svečanom akademijom na III spratu u Ulici Obala Kulina Bana 11, 4. decembra 1981. godine otvorena je Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu. Prigodni govori Radoslava Zoranovića, direktora Zajednice profesionalnih pozorišta BiH, dr. Razije Lagumdžije, dekanese Akademije u osnivanju, rodoljubivim pjesmama u slavu SFRJ, te predstavljanje I generacije studenata na Odsjeku gluma u klasi prvog izabranog nastavnika na predmetu Gluma, Bore Stjepanovića, početak je profesionalnog obučavanja glumačkog kadra u Sarajevu. Prisutni su bili mnogi iz političkog, kulturnog i javnog života BiH. Neki po službenoj dužnosti, neki tek tako,“ da je više vojske“, neki da ih uslikaju, pojedini da podrže i oni nužni koji su tu da i tog dana, a i kasnije budu lovci na greške i „avangarda“ koja je startno znala da će sve to biti sarajevski pokušaj da doskoči „nedohvatljivim“ školama iste vrste iz Beograda i Zagreba. Tada su Bosanci bili Bosanci ili Jugosloveni, te argumenat bošnjačke Akademije ostade neupotrijebljen.Činjenica da na prvoj generaciji studenata glume jesu i sarajlije, ali i Titograđanin, Beograđanka, Tuzlaci nije bila važna.Pogotovo nije bila važna studentima.

Osam studenata u tri velike vježbaonice, jednoj manjoj, dvije teorijske učionice, mnogo je više od standarda koje današnja Bolonjska deklaracija propisuje kao standard po glavi jednog studenta.Radilo se skoro u tri smjene. Nastava od 8 do 20 sati. Pripreme za sutrašnji čas od 20 do 24 sata, dok se posebnim mehanizmom šarmiranja nisu napravili dupli ključevi, te rudarski radili i noćnu smjenu. 5% talenat- 95 % rad. Sistem naučio da se bude poslušan. Mnogo rada nije ubijalo zanos, činilo ga je strastvenim.

Sljedeća generacija studenata glume, udaljila nas je od standarda Bolonje; novih osam, 50% prostora manje, ali hodnik između vježbaona je veliki, a i stepenište zgrade… Glumilo se svuda, hodalo sa čepovima plutanim u ustima, po preporuci pokojnog prof. Mire Avrama, balilo, i pokušavalo približiti standardu scenskog govora srpskohrvatskog jezika.

III generacija, velika, pa u podrumu otkrismo nekada Odsjek kiparstva Likovne Akademije. Voda do koljena, skulpture, cigle… došli radnici, a mi s njima cigle u ruku… Ispite na pola treće godine igrali smo na skoro završenoj Sceni, kasnije će to biti ona čuvena Otvorena Scena Obala gdje otesmo publiku manje strasnim i ubijedismo „ Audicijom“, „ Mrešćenjem šarana“, „ Hsanaginicom“, „ Tetoviranim pozorištem“… da stigosmo i dođosmo u rang Beograda i Zagreba i krenusmo u avanturu. Prvi u želji, prvi u moći izražavanja i realizacije želje i tako nastavismo. Svake godine nova generacija glumaca, svaka sljedeća jednako dobra ili bolja od prethodnih i tako sve do 1992. godine.

Zbunjeni, nepripremljeni, iznenađeni,… nekako sami. Dvanaest generacija studenata glume iza nas, mnogo profesora i saradnika, a onda prosto shvatiš – nigdje nikog. Ili tačnije, skoro niko.

Sjetimo se 4. decembra, 1981, godine. Opet Konkurs za prijem novih studenata. Opet decembar, samo 1992. godine. Opet strast, želja u inat, i želja za igrom. Pažljivo biramo nove nastavnike, a radimo jednako, čak i više nego u sretnim godinama. Nastavnici imaju i više od duplih normi, studenti nadahnuti. Bijeg od vanjske buke pravi unutrašnji mir. Studenti maštoviti, stvaraju istinu tamo gdje je nema, a nema je zbilja. Ranije smo zamišljali odgovarajuće kostime, prikladnu rekvizitu, stilski namještaj,… a sada zamišljamo čašu vode; kao toplo nam je, a svi modri od hladnoće, imamo tišinu slomljenu zvukovima granata i ostalih urlika, ali tišina jeste. Jer bježimo. Uz koncentranciju, sužavamo krugove pažnje. Imamo partnera, živog, i smisao opredjeljenja škole da se ovdje gluma izučava kao dramska igra, dobija puni smisao. Ti i ja činimo igrajući se. Lako maštamo na Sceni, jer i van nje samo zamišljamo. Siti smo, okupani, toplo nam je, sretni smo. Prenesi vlastito iskustvo na Scenu. Prenesi istinu. Dobro, jer istina je sve što imamo.

Tih nekoliko godina, studiraju samo studenti iz BiH.

I nastavnički kadar se formira, profilira. Rastemo!

Sada smo upisali 36. generaciju studenata glume. Oni stari studenti su svuda, neki i ovdje. Igraju u svim teatarski kućama u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji,… pa u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Danskoj, Finskoj, Švedskoj,… neki su pedagozi u BiH, neki u Crnoj Gori, neki u Americi i Australiji.

Noviji, ili „ratni studenti“ su prvaci ili članovi pozorišnih ansambala u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji…, imaju vlastite producentske teatarske i filmske kuće, dobitnici su brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu. Ostvareni filmski i televizijski umjetnici.

Sretni profesionalni glumci…

A današnji studenti, iz cijelog regiona, obećavaju još veća postignuća.

Nek nam je sretno!

Admir Glamočak

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.