Književnost

Kako je Marquezov roman ‘Sto godina samoće’ postao omiljeni savremeni klasik

Prije pola stoljeća objavljen je u Argentini romanSto godina samoće’ tada nepoznatog kolumbijskog pisca i novinara Gabriela Garcije Marqueza. Danas se kronika izmišljenog grada Maconda smatra jednim od klasika svjetske književnosti, u međuvremenu pokojni Marquez postao je i književni nobelovac, a ‘Sto godina samoće’ diljem svijeta prodano je u više od 45 milijuna primjeraka. Analiziramo kako je došlo do toga i što romanSto godina samoće’ čini tako posebnim i danas

Sto godina samoćeGabriela Garcije Marqueza (1927.-2014.) jedno je od onih velikih umjetničkih djela koja su imala nesreću u svojoj velikoj popularnosti privući i mnoge obožavatelje čije obožavanje više predstavlja blamažu nego pohvalu. Kao i ‘Siddharthu’ Hermanna Hessea, još jednog književnog nobelovca, ‘Sto godina samoće’ je u jednom trenutku bilo jako moderno voljeti i hvaliti se time da vam je baš to omiljeni roman, no kako su to često bili blazirani ljudi kojima je već sutra omiljena knjiga mogla biti ‘Alkemičar’, pogrešno se počelo smatrati da je i Marquezovo remek-djelo magičnog realizma ista literarna kategorija kao ukoričena šećerna vodica Paola Coelha. Drugim riječima, to što i Kolinda Grabar Kitarović navodi ‘Sto godina samoće’ kao svoj omiljeni roman ne bi trebalo zamjerati samoj knjizi.

Ove godine je pola stoljeća od prve objave najpoznatijeg Marquezova romana pa smo odlučili podsjetiti na to kako je on postao svjetski hit te zbog čega je riječ o književnom djelu najviše vrijednosti.

Sto godina samoće’ je u maloj nakladi objavila argentinska izdavačka kuća Sudamericana Press, koja nije očekivala da će izdati jedan od najvećih bestselera druge polovice 20. stoljeća. Nekoliko godina prije započeo je interes svijeta za južnoameričku književnost, hitovima su postali rani romani Carlosa Fuentesa, Julija Cortazara i Marija Vargasa Llose te su urednici Sudamericana Pressa 1967. bili spremni objaviti manje-više sve, nadajući se da će iz toga izrasti novi hit. Kretalo se s malim nakladama u Argentini, s vjerom da će roman biti dobro primljen u Južnoj Americi i onda objavljen u Španjolskoj, što je bio način da se dođe u područje interesa europske književne scene. Ni sam Marquez nije mislio da je napisao hit, no ‘Sto godina samoće’ je nakon Cervantesova ‘Don Quijotea’ postao najviše prevođen roman napisan na španjolskom jeziku te rodonačelnik žanra magičnog realizma – u kojem se fantastični događaji opisuju kao nešto realistično – koji se odavno pretvorio u karikaturu samog sebe.

Iste godine kada je objavljen roman ‘Sto godine samoće’ Nobelovu nagradu za književnost dobio je gvatemalski pjesnik Miguel Ángel Asturias, Jorge Luis Borges je pak već smatran književnim prorokom te je sve bilo spremno i za uspjeh Marquezova remek-djela. Svijet je želio čitati južnoameričke romane, no ono što je Marquez isporučio svojom kronikom Maconda te usponom i padom obitelji Buendia nitko nije očekivao.

Pjesnik i komparatist Marko Pogačar za tportal ističe da je za uspjeh ‘Sto godina samoće’ ‘odlučujuću ulogu odigrala zavodljivost Marquezove svjetotvorbe i trenutak u kojem se pojavila knjiga, njezin tako potreban, a opet sasvim podnošljiv eskapizam, niz univerzalnih tema koje otvara – ponekad na rubu sladunjavosti, ali ga u principu ne prelazeći – te snaga i upečatljivost Marquezove slike, njezino veoma gipko jezično i rafinirano stilsko oblikovanje. Također, Marquez je u široj javnosti percipiran kao rodonačelnik žanra – na neki način možemo reći da se čitav magijski realizam, koji je u međuvremenu postao vrlo referentan okvir u mnogim umjetnostima, svodi na ovaj roman. Loše je tu prošao npr. Rulfov ‘Pedro Paramo’, desetak godina stariji, čiji izravni utjecaj nije nijekao ni Marquez. ‘Samoća’ je, ipak, uglavnom s pravom, ostala sinegdoha tog stila/žanra.’

Marquezov je roman brzo postao hit, zahvaljujući i nizu oduševljenih kritika koje je dobio u periodu od 1967. do 1969. godine, kada je redovito proglašavan knjigom koja se mora pročitati, ‘najživljim romanom današnjice’ i raznim drugim superlativnima. Ipak, bilo je tu i zamjerki, poput one da je zapravo riječ o tradicionalnom romanu koji u formalnom smislu nije donio ništa novo, no s vremenom je reputacija ‘Sto godina samoće’ samo rasla.

Zanimljivo, neki su Marquezovi kolege imali vrlo oštre riječi za ‘Sto godina samoće’. Nobelovac Asturias ga je prokazivao kao plagijat Balzaca, dok je Octavio Paz – dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. – smatrao da je riječ o ‘razvodnjenoj poeziji’, kako podsjeća The Atlantic u članku o ‘Sto godina samoće’. Bilo je i onih koji su roman javno obožavali, poput Pabla Nerude, još jednog književnog nobelovca. No sve to nije spriječilo Marquezov roman da s vremenom dobije status remek-djela, jer su milijuni čitatelja ostali očarani kada su prvi put čitali ‘Sto godina samoće’, često u srednjoj školi – u mnogim zemljama roman je postao lektirni naslov – ili na fakultetu.

Izvor: tportal.hr

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.