zvijezde

Kako umiru zvijezde?

Čini se da je korijen ove riječi (“zvijezda”) mnogim jezicima zajednički, da potiče iz proto-indo-evropskog jezika, i da ima izvorno i očigledno značenje: gorjeti, sijati. Bilo da je “star”, “astir”, “tara” ili “stara”, zvijezda sija.

Stvari postaju značajne za nas sa Grcima, od kojih smo naslijedili riječ “planeta”. Za njih je “planetos”, “lutalica”, bila svaka zvijezda koja se kreće, nasuprot zvijezdama koje to, kako su oni smatrali, ne čine. Sa Kopernikovom revolucijom, Zemlja je priznata kao tijelo koje naliči lutalicama i svrstala se među planete.

Uzdignuti, vazdignuti, vječni, eteralnih, električnih i papirusnih tijela, slavni se nazivaju zvijezdama. Oni su iznad, sa dva tijela, poput srednjovjekovnih kraljeva – zemaljskim i anđeoskim. Iako zemaljsko tijelo pada pod trulež, kralj, kao pomazanik božiji, svoje anđeosko tijelo ne gubi – njega nasljeđuje idući kralj, a prelazak slavimo riječima “kralj je mrtav, živio kralj”.

“Les Rois thaumaturges”, čudotvorni kraljevi, tako su se nazivali oni čiji dodir je liječio sve, od sljepila do kuge. Zamislite kako se more leproznih sakuplja pred Rijanom (Rihanna) i ona ih pipa, skidajući im papule, čvorove, čireve, lezije, granulome. Ako je ovo nategnuto, sjetite se Elvisa, koji odbija da umre, koliko i da skine naočare.

Oni su zvijezde, mi smo lutalice. Oni su iznad, mi smo ispod.

Ali, danas znamo za bijele patuljke, za supernove, znamo za smrti isith zijezda i znamo da je smrt galaktički vatromet – spektakl, nešto nalik Superbolu. Znamo, ali ovo nije svijet nauke, ovo je svijet prije Kopernika, ovo je i dalje svijet srednjeg vijeka, rituala i sujevjerja – svijet popularne kulture je isto što i svijet alternativne medicine.

Histerija i nevjerica nad Elvisovom smrti je možda nešto što ne možemo pojmiti. Viđenja živog Elivisa nam se čine kao gegovi. Mi smo, na kraju krajeva, imali svoje pop ikone, ali kasno. Dok su oni radio-talasima i katodnim cijevima već davno rađali svoje zvijezde, mi smo i dalje živjeli srednji vijek, pa nam nisu trebali električni surogati čudotvornih kraljeva – kod nas su oni još uvijek hodali zemljom.

Mrtvi Elvis

Tek kad smo izgubili prava na njih, tek kada smo za izlječenjem žudili katodom, tek kada su prošle godine, mi smo dobili TitaTomu (Zdravkovića) i Milana(Mladenovića). Ova trojica su, nažalost, u našoj kulturnoj istoriji sjedinjeni kao tri ipostasi trojedinog Boga.

Milan je građanska apokalipsa, predosjećanje i liturgija kraja,dok prijatelji i on sede na klupi i čitaju vesti što su upravo stigle, te znaju da imaju “samo par godina za nas”. Toma je narodna melanholija, u vrijeme kad se takva melanholija liječila Golim otokom. U državi koja priznaje samo vječno ljeto, Toma je pjevao o jeseni, kao Hojzinga (Huizinga), i o rastanku, kao Bajron (Byron).

Njegova apokalipsa je bila dublja od asfaltne, gradske i noćne, Milanove. Milanova noć je bila beogradska, Tomina se širila u predgrađa, sela, prelazila granice i zalazila u planine – tamo gdje su kafane obišle krug nemanjićkih manastira i ocrtale isprekidanu liniju teološkog (ili bezbožno teolovskog, teolovačkog) značenja u krajoliku.

A Josip? A Broz? On je bio “zvijezda”.

U njega su se slile sve suze. Onaj čuveni niz koji završava riječima “iz Save u Dunav, iz Dunava u Crno more” uvijek se u njemu završavao – plakali smo, kao Ceca, na gore. On se učinio metaforom mnogih istorija, metaforom punog mitološkog ciklusa (redovno podvaljivanog za istoriju) – od rođenja do smrti. Kao mnogim božanstvima, njegovo porijeklo je uvaljano u mrak, zaboravljeno, jer ljudsko sjećanje ne dobacuje u takvu prošlost, a pitanje je da li je tad ljudi i bilo, ili samo bogova i njihove kopiladi.

Njegova mladost i zrelost herojska, došla je u doba legendi i svakom akcijom formirala istoriju – njega ne možete bilježiti, on djeluje, čini istoriju, i u isto vrijeme rađa samu pojavu istorije, kao vještine (i Prometej i Teut). A njegova smrt je i apokalipsis, i sumrak bogova, i smrt voljene – sve u jednom.

Ko se još učinio metaforom kulture, istorije, da se njegova ili njena smrt učini krajem jednog svijeta?

Šta se desilo kad je Toše poginuo? Ako je poginuo, reći će neki. Ali Toše nije Elvis, nije ni Toma. U njegov anđeoski glas je stalo toliko ljudskosi, ali ništa istorije.

Ksenija Pajčin? Opet su Sonja Savić i Margita Stefanović, a više od njih iSilvana Armenulić, u sebi ponijele značenja za sijaset tih zvijezda, koje ne znamo zašto ih i slavimo, osim što su nam slatke, zanimljive i znaju da nas zabave na par minuta. Ako mislite da je zabava dovoljna, pitajte se: čija smrt bi danas bila značajna? Bar da zaustavi saobraćaj. Bar u jednoj ulici. Bar u slijepoj.

Silvana

Zvijezde danas umiru prirodnom smrću. Dvadeseti vijek je obišao svoj krug i oni koji su preživjeli, oni koji nas još sjećaju na vrijeme kada je pop kultura u sebi nosila struje istorije i nekog i nekakvog smisla, koji je živ koliko i bahanalije za rimljane, liturgija za hrišćane, namaz za muslimane.

Ko bi danas trebalo da umre?

Kobejn (Kurt Cobain) je u sebi utisnuo “nevermind”, stoičko-ironijski otpor, lijenu revoluciju, djetinju subverziju, svega što je ostalo od panka i našlo načina da se spoji sa pop melodijom. Za čitavu generaciju je „whatever, nevermind“ bilo „očenaš“, kao što im je Valasov (David Foster Wallace) “Infinite Jest” bio “Verter” (Gete) – iako je malo ko taj roman uspio da završi.

Lejn (Layne Staley) i Kornel (Chris Cornell) su tragične individue, ali samo to: INDIVIDUE. Njhove smrti su tužne, ali nisu tragične, van individualnog nivoa. Da bi bile tragične, sa sobom moraju povući čitavu istoriju. Ali, ta istorija je prošla i Kobejn se već učinio, ili su ga učinili, metaforom iste.

Ko treba da umre?

Ako je bend, kao forma, zavšio svoju istoriju i izašao iz milosti smisla, kao što se to davno desilo sa platnom (slikarskim, a u zadnje vrijeme i filmskim), da li će smrt Dejvida Gete (David Guetta) ili Karla Koksa (Carl Cox) biti tragična i nositi generacijsku tugu? Hoće li plaže Ibice stati sa orgijama i hoće li se pijesak pretvoriti u suzni mulj? ALi nije to nikad pitanje same forme, već koliko oni koji je nose, uvlače istorije u nju – u sebe.

Rijana, nakon što ju je Kris Braun pretukao – “imao sam potrebu da uništim nešto lijepo”, kako bi rekao Edvard Norton u “Klubu boraca”

Da li je to Rijana? Ili Queen BTejlor Svift (Taylor Swift)? Marija ŠerifovićMilica PavlovićIda Prester? Dino Šaran? Čitav Dubioza kolektivColdplay? Šta je bilo kad je umro Nino? Je li trebalo nešto da bude kad su stale te usne “vrele kao žar”?  Da nije Dino Merlin? Ko, dođavola?

I ako više nema onih koji mogu značajno da umru, ko su onda zvijezde?

Naravno da smrt, kako kaže Morison (Jim Morrison), od svih nas “pravi anđele i daje nam krila, tamo gdje su ramena bila, glatka ko gavranove kandže”, ali vrijedi se pitati u vremenu kada se čini nemogućim dati dogvor na ovo pitanje, koje se banalizuje kad se prevede u nešto nalik: ko su ikone naše istorije? Problem je vjerovatno već u istoriji, a dok dođemo do ikona, davno smo već ostali bez riječi.

A danas je umro Đoša – kako saznajem dok pišem ovo. Ko zna šta to znači… Nije ovaj tekst ovdje zbog njega, a ponajmanje da se njemu ruga. Ali, eto, opet, ko zna šta to znači. Neka čovjek počiva u miru. Bar da mu sliku ovdje stavimo i nastavimo se pitati tako o svemu ovom.

Izvor: bosonoga.com

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.