Ars longa

BH umjetnost u Njemačkoj-Smail Iftić iz Bihaća (video)

Rodjen je u Bihaću gdje je sa obala rijeke Une već kao dječak počeo vaditi i modelirati glinu. Bio je to dobar početak za budućeg umjetnika, koji će najradije oblikovati predmete iz svoje bogate mašte u različitim materijalima iz prirode, nekad u kamenu, a ponajviše u drvetu.

“Ja sam umjetnik autodidakt, jer sam bio svjestan koliko je težak život umjetnika, pa sam se odlučio studirati, oformiti porodicu, imati životnu sigurnost, a uvijek je ostajalo dovoljno vremena za moju umjetnost”, govori svojim toplim glasom Iftić.

Sjećanja iz prošlosti bude nostalgiju i čežnju, posebno kada se sjeća svojih vojničkih dana na brodu. “Najprije sam otišao u Mornaričko-tehničku akademiju, gdje sam ostao osam mjeseci, a onda otišao na brod. Tamo mi je bilo predivno. Biti mornar, doživjeti jutro na moru, pa slušati pjesmu galebova, pa miris mora… Ja i danas mogu satima da sjedim i pratim talase, šljunak, da slušam ribare.. uvijek je voda tu, ona koja donosi i odnosi..”

Poslije vojske je Smail Iftić na Višoj medicinskoj školi u Beogradu studirao radnu terapiju. U Beogradu nije imao nostalgije, kaže da je mogao tamo i ostati. Medjutim, odlazi u Banja Luku gdje je živio do početka rata u BiH. Bio je pionir radne terapije, donio je savremeniji pristup i nove tehnike rada koje vuku korijen iz umjetnosti. “Banja Luka je grad u kojem sam najljepše dane proživio, stekao porodicu, postao član Udruženja likovnih umjetnika BiH. Pred rat sam završio pravni fakultet vanredno misleći da ću se jednog dana zaposliti u Domu kulture, da organiziram izložbe, ali to se nije ostvarilo.”

Nakon izbijanja rata, porodica Iftić je stigla u Keln na poziv Smailove sestre. “Prva tri mjeseca nisam mogao ni crtu povući. Bilo je to teško vrijeme. Ali, zahvaljujući ljubaznim ljudima i prijateljima koji su nas tako dobro prihvatili, ja sam polako počeo da se vraćam svojoj umjetnosti. Imao sam sreću i da dobijem posao kao radni terapeut. Posljednjih 13 godina sam radio na psihijatrijskoj klinici, gdje sam sa svojim pacijentima u dvorištu bolničke kapele uradio veliku skulpturu. To je stablo koje smo oblikovali tokom četiri mjeseca i to mi je jedan od najdražih radova”.

Publika je radove Smaila Iftića vidjela na brojnim izložbama u BiH, ali i Njemačkoj. Posljednja je bila izložba skulptura u drvetu u jednoj fabrici violina u blizini Kelna. Umjetnik je u medjuvremenu postao i djed, unuci mu daju novi podstrek i inspiraciju u radu, a jedna od najvećih želja mu je da jednog dana izlaže sa svojom unučicom Hanom, koja već pokazuje ljubav prema umjetnosti. U Kelnu nema svoj atelje, pa radi u garaži kada je slobodna. U njoj će, uz dobar spoj njemačke discipline, koju je kaže lako prihvatio i bosanske duše Smaila Iftića, nastajati još brojne skulpture.

Video link:

 http://p.dw.com/p/2fWZV

Izvor: dw.com

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.