intervju

INTERVJU: Neven Aljinović Tot: “Čovjek koji ne preživi bilo koji vid kreativnosti u mojim očima je zakinut!”

Neven Aljinović Tot – filmski i pozorišni glumac, street art umjetnik i mnogo više, poznat široj javnosti po ulozi u hrvatskom filmu “Josef”, ali i drugim filmovima i predstavama, od kojih izdvajamo film “Zimnicu” redateljice Hane Jušić, pa “Slučajni prolaznik” Joze Patljaka, zatim kratki dokumentarni film “Ime majke: Naranča” Jasne Zastavniković , te predstave “Sektor 24” i “Pokušaj linča” koje se mogu vidjeti na daskama SKUD “Ivan Goran Kovačić”,  za naš portal je progovorio o svojim početcima, alternativnoj i underground sceni,  street artu i svemu onome što gluma, odnosno kreativnost za njega znače. 

BIHAFON: Zajedno ste s Ives Buljan i Petrom Bokić bili dio teatra sjena „Ikako Nikako“,  a s istom ekipom 2013. godine pokrećete Kazalište sjena „Tripstih“.  Možete li nam reći nešto više o onome šta Vi radite u Tripsihu? Da li ste samo „glumac“ u živom teatru sjena ili i Vi dugi niz godina istražujete medij teatra sjena, kao i Vaše kolegice?

N. Aljinović Tot: Ekipu iz „Tripstiha“ znam od kraja 90-tih. Mi smo se našli na toj alternativnoj-underground kazališnoj sceni i radili predstave godinu dvije, a onda smo 2002. godine pod udrugom Autonomni kulturni centar „Attack!“ našli i pokrenuli nešto svoje. Napravili smo dvije stvari. Jedno su bili „Artefakt“ – preformansi i predstave, a drugo je bilo kazalište sjena „Ikako Nikako“ i od tad su cure u biti krenule kontinuirano raditi to kazalište sjena. Ja sam otišao malo u drugom smjeru u rutinu tih nekakvih filmova i trash filmova i takvih zafrkancija, ali onda smo se prije jedno  četiri do pet  godina ponovo našli i pokrenuli Kazalište sjena „Tripstih“. Naravno, to je sve evoluiralo. Cure su tu otišle puno dalje i  sada je to eksperimentalno kazalište sjena. Počeli smo kao klasično kazalište sjena. Znači: reflektori, platno i lutke izrezane u  kartonu, a sad su tu i grafoskop i boje i eksperimenti s ovim bazenima u koje se kaplje voda, pa se dobiju svakakvi efekti i  tu sam ja uletio kao glumac, iako i dok mene nije bilo je bio prisutan glumac.  Mogu reći da je to sad nekakva analogna-multi medija. Uvijek se nešto novo događa. Cure su jako kreativne, a ja sam, možemo reći pridruženi član koji pokriva taj segment kazališne glume u spomenutom kazalištu.

BIHAFON: Šta Vas je privuklo teatru sjena?

N. Aljinović Tot: Što me i uvijek privlači. Zanimljivo je. Ta kreativnost.  Neki način otkrivanje novih horizonata svaki dan. Uvijek se na neki način i igra i to je ono što nas veseli i dan danas, jer nije da to radimo zbog nekih novaca. Bude njih povremeno, ali nije da se tu da nešto zaraditi. Veseli nas s jedne strane dugogodišnje poznanstvo, a s druge strane stalno otkrivanje nečega novog. Sad su tu radionice za djecu. Sad je tu i kazalište sjena. Radimo i taj festival „Grafoskop“ – razgranalo se i razgranava se, nema kraja. Ali to je gušt igre i kreativnosti. Dijeljenje s djecom i dijeljenje sa svijetom je uvijek zanimljivo, uvijek svježe i uvijek nas veseli.

BIHAFON: Koliko je teatar sjena za glumca izazovan, jer Vi ste prvenstveno glumac?

N. Aljinović Tot: Izazovno je i lijepo je imati svoj poligon za isprobavanje kreativnosti, poligon za proširivanje kreativnih horizonata. Ne znam, ono, živo me zanima kud će to otići slijedećih desetak godina, ali ono što je zanimljivo da se stvarno držimo toga analognog medija, odnosno nema tu VJinga, a ako ima, ima onog koji čovjek sebi sam napravi s grafoskopom i sa platnom i sve je to „sirova kreativnost“. Digitalno je tu prisutno samo kao nekakva pomoć, nije oslonac, a ni prvenstveni medij. Tako da je izazovno i zanimljivo i uvijek je nešto novo.

BIHAFON: Negdje sam pričitala da u Hrvatskoj ima puno glumaca, a nema audicija, jer redatelji biraju one glumce s kojima su već radili. Je li to istina?

N. Aljinović Tot: Pa to je istina. U Hrvatskoj je takva situacija. Tu se okreće velika lova, a u biti malo posla. To jesu lobiji, kao svugdje, pogotovo na prostorima ove naše Ex-Ju regije. To je tak’ na neki način. Mislim, ja shvaćam to, puno ljudi izlazi s Akademije, puno ljudi se bavi s glumom. U biti jako malo ih opstane u tome koji nisu završili Akademiju da su u svojim 40-im i dalje u tome, jel’ to postane financijski neizvodivo, ali da s druge strane to je ta situacija gdje je malo tržište i ne snima se puno i režiseri imaju otprilike uvid koga bi htjeli za nekakvu ulogu i onda ga direktno zovu. Ne zovu jednog, zovu pet ljudi za ulogu, ali to su sve već ljudi koji su se pokazali i dokazali. Al’ da, kako doći na popis na to da se pozove? Nije lako, al’ ponekad se desi. Ja volim glumu, ona je dio moga života i neovisno o tome, čak i nije sad toliko stvar posla, tu i tamo nešto zaradim, neki put više, neki put manje, ali nije dovoljno da se mogu osloniti na to, ali ono što je moja osobna strast, moja osobna ljubav i to na kraju krajeva čovjeka drži u tome, ako nije akademski glumac. Ja nikada ne znam hoće li me pozvati ili neće. Kad odustanem od toga da će me zvati i bavim se glumom samo za svoj gušt, onda me pozovu. Kad mislim da bi mogao zaraditi i kad bi htio zaraditi i kad se poradujem tome, onda me niko ne pozove. Ljudima koji su u kazalištima i nije lako. Mislim, u Hrvatskoj se kontinuirano snimaju dvije sapunice, reklame i to je to. Nije da sad ima posla. Stvarno glumaca ima svih generacija, svih profila. Što bi se reklo: „Mala bara puna krokodila!“. Bio bi nepravedan da kažem da me nikad niko ne pozove, bio bi nepravedan da kažem da nikada ništa ne zaradim od glume, al’ da se stalno nešto dešava, da se čovjek može osloniti na to, nažalost ne. Bilo bi lijepo, ali ne. Ni najveće zvijezde kod nas, nemaju baš vile, jahte itd. Sve je to na neki način malo siromašnije i opstaju ljudi koji ili kao postanu zvijezde  ili ljudi koji to stvarno vole.

BIHAFON: Kada ste krenuli u svijet filma, jeste li imali jasnu viziju svoje glumačke budućnosti, ili se sve odvijalo spontano?

N. Aljinović Tot: Kad su cure nastavile 2004/5. nastavile raditi to kazalište sjena, ja sam otkrio tu kameru, kamere su postale dostupne i počeli smo snimati. Prvo što smo snimili bio je „Izgubljeni 3“. To je bio trash SF film. Ja sam na tome odrastao i SF je i dalje moj najomiljeni filmski žanr. S tim je krenulo i onda smo godinama, ustvari od 2005. do 2011. godine do „Josefa“ snimali te filmove. Onda je bio taj maraton kratkog filma, koji sam radio s Goranom Vrbanićem i Josipom Viskovićem i to je bilo onak’ jako dobro za zafrkanciju. Znači zadatak je – u četiri dana se nađemo i poenta je snimiti što više filmova, izmontirati ih i na kraju ih pustiti.  Jako puno smo se s tim bavili, dobro zafrkavali i snimali. Ta trash film scena je bila dosta živahna. Sad smo već svi ostarili, pa se ne stignemo s tim toliko baviti. Ja sam ostao snimiti „Izgubljeni 2“ koji su čak bili dugometražni. „Izgubljeni 1“ se tek treba desiti i to mi je plan za ovako zrelo doba.  Eto spontano je zato što dok sam se igrao baš iz čistog gušta, iz čiste potrebe za izražavanje, iz čiste potrebe za kreativnošću, nije mi ni bilo na kraj pameti da će se jednog dana desiti to da ću završiti na pravom setu, a kamoli da će mi dati glavnu ulogu u filmu, ali eto desilo se. Set je set. To je ono što čovjek nauči u tim underground vodama, gdje snima iz gušta, gdje snima bez novaca. Nauči se osnovnim pravilima, iako je sve to kroz zafrkanciju. Ali, na kraju smo onda i snimili dosta ozbiljnijih kratkih filmova.  To mi je isto jako drag žanr.  Ozbiljniji kratki film koji daje čovjeku prostora da se u niskobudžetnim uvjetima lijepo izrazi, ako to lijepo napravi može i jako dobro izgedati. Desilo se uglavnom spontano.

BIHAFON: Kad smo već kod SF filma, da Vas i pitam koji Vam je omiljeni SF film?

N. Aljinović Tot: Dune, Blade Runner, a od novijih Arrival…Uglavnom sve sa imalo mozga i priče koja ima smisla i nešto za reći. Superheroji ne, a ni Transformersi. Ako moram baš izdvojiti jedan, onda bi to bio Blade Runner.

BIHAFON: Postoji li netko ili nešto u Vašem životu čemu polazi za rukom da Vam s vremena na vrijeme otkrije nove perspektive i shvatanja?

N. Aljinović Tot: Mogu reći da je gluma i cijeli taj svijet to što mi svakodnevno širi shvatanja i perspektive. Ono što me sad zanima i što me u nekakvoj budućnosti u vezi te glume zanima je to da sam se počeo baviti ponovo s duhovnim disciplinama i tim stvarima. Mislim da teatar može biti jako dobro oruđe za samospoznaju , za otkrivanje šta čovjek nosi sam u sebi i šta se tu svašta nakupilo, kroz šta gleda, a ne vidi da kroz to gleda. Volio bih se u budućnosti baviti s takvim stvarima. Vidjeti terapijske vrijednosti glume. S druge strane mislim to je otkrivanje u biti. Devedeset i osme sam prvi put glumio, a sad je 2018. godina i nakon toliko godina, mogu reći da je još uvijek svježe i zanimljivo  i stalno se ima nešto novo za otkriti. Imamo zadnjih par godina u kazalištu Ivan Goran Kovačić kontinuiranu izvedbu koju smo uspeli nekako izvesti i nije mi dosadilo. Uvijek mi je novo. Uvijek nađem osobnu subjektivnu motivaciju i uvijek ima jedan quest, jedna misija koja je sad u ovoj fazi, na neki način moja osobna psiho-terapija da vidim šta mi izranja vezano uz toga lika i onda mi uvijek, što je vrlo sebično, subjektivno na neku foru, jer se zna desiti da sam usred predstave u liku i pričam lika, a izroni mi neka moja emocija. Zašto je tu? Kako je tu? Kako se tu desila? Ne znam.  Baš sam na neki način počeo koristiti glumu kao oruđe spoznavanja sebe samoga, što jest i općenito uloga teatra i ovoga svega, a  što je lijepo što to super funkcionira.  Gledatelj to ne vidi. Publika to ne vidi, ali osjeti moju emociju koju izronim. Tako da to je to. Ne odem ja skroz u te analyzing prospekcije. Nego jednostavno  osvijestim nešto tu po putu.  Tako da gledam na predstave i na filmove kad radim, kad imam glumački zadatak iole ozbiljan da je ta jedna mogućnost za pročišćavanje i osvještavanje svojih emocija i ako ništa drugo barem za proživljavanje i otpuštanje i povezivanje sa samim sobom. Tako da, uvijek se nešto novo otkrije i uvijek se nove perspektive otkrivaju. Petnaestak godina sam to radio baš iz zafrkancije, i onda iz gušta, uopće nisam razmišljao, imao teorijsku podlogu toga, samo sam imao taj inpuls, instinkt.  Ne znam, zanimljivo je. Nove perspektive su uvijek ovdje, čovjek stalno uči. Kada radi nešto sa ljubavlju, kada radi nešto sa strašću onda je to “never ending story“, što bi se reklo.

BIHAFON: Kako gledate na suvremeni film, a i teatar sjena na području ex-Jugoslavije?

N. Aljinović Tot: Pa ne znam. Kod nas u Hrvatskoj u zadnje vrijeme ima dobrih filmova. „Zvizdan“ od Dalibora Matanića je super. „Ti mene nosiš“ – Ivone Juke mi je isto drag film. „Narodni Heroj“ Ljiljan Vidić, pa od Krisa Milića „Mrtve ribe“ su mi super i naravno film Stanislava Tomića „Josef“. Jednostavno ima tu svježine. Ima tu svježe krvi, svježih ljudi, koji imaju šta reći. Koliko će im biti dano da dalje govore, to ne znam, ali neka svježina se osjeća.

BIHAFON: Kakav je vaš odnos spram filmskih/teatarskih kritičara, držite li do njihova mišljenja?

N. Aljinović Tot: Nije da sam u nekom ratu s njima, nije ni da su mi super, ali cijenim kad je čovjek pošten, kad je nepristran u zvanju koje bi trebalo biti nepristrano. Evo za primjer dajem Juricu  Pavičića. Ne znam lično čovjeka i ne želim ništa loše o njemu govoriti, ali on je sasvim pristrano osudio i presudio film „Josef“, koji mu ideološki ne odgovara. Da se razumijemo, nije ni baš moj ideološki „cup of tea“, ali ja sam ga pokušavao gledati ne ideološkim očima, makar ta teorija zavjere da je Tito bio Rus i sl. mi baš  i nije sjela, ali nisam sad baš zbog toga ne zavolio taj film. Jer nije toliko film opterećen time, niti je to napuhano, već je samo ubačeno. Ali evo čovjek je na osnovu toga, što čak nije ni spominjao, nego je uvjeravao da je film loš iz milion nekih razloga, od kojih ni jedan po meni ne stoji. Gledao sam godinu dana nakon toga film u kojem je on scenarista. Film o masovnom ubici koji redom ubija žene i sl. I sad, vidite.  Taj isti čovjek je za „Josefa“ rekao da je prenasilan film, a uopće nije nasilan s obzirom da se cijelo vrijeme radnja odvija na fronti, odnosno film je mega nenasilan, ako uzmete tu činjenicu u obzir i u usporedbi s nekim američkim blažim verzijama film je prava kamilica. Tako da ok. Budi kritičar, nisam ja završio školu, ti si i svaka tebi čast, ali daj budi objektivan. Budi dovoljno pošten da budeš nepristaran, da ne štitiš neki lobij, da neku svoju subjektivnu percepciju nekoga ne prenosiš na cijeli film. Budite pošteni i iskreni. Vidite i dobre stvari, ne samo loše, i u lošem filmu izdvojite dobre stvari. Svaki film ima nešto dobro, ustvari sve što čovjek napravi u sebi ima nešto dobro.

BIHAFON: Kako ste uopće dobili ulogu u filmu „Josef“?

N. Aljinović Tot: Stanislav Tomić je išao na Akademiju sa Jasnom Zastavniković, koja je snimila „Ime majke: Naranča“ – dokumentarac u 90-im u kojem se radnja vrti oko mene te je taj dokumentarac na našoj alternativnoj sceni stekao neki status – jer je bio malo šašav i vesel. Uglavnom Tomić me je prvi put vidio u tom filmu.  Tu se saznalo za mene i ja sam se naknadno pojavio u jednoj kratkoj ulozi u humorističnoj seriji „Zakon“ – Zorana Lazića, a snimao je Ivan Goran Vitez  i tamo je bio Marijo Marko Krce koji je snimatelj i i scenarist „Josefa“ i onda su me se nekako sjetili i pozvali me.  Uglavnom nije bila ideja da ću ja igrati glavnu ulogu u  „Josefu“, ali svidio sam im se pojavom na kameri. Kuriozitet je u biti da do prvog dana snimanja niko živ nije znao kako će to sve izgledati . Bila je prisutna, što s moje strane, a što s njihove, jedna napetost u zraku koja se jasno osjećala, ali kad su me stavili u taj rov i kad sam vidio onako da je sve for real, bilo mi se puno lakše  ufurati pod a.), a pod b.) moja bazična emocija prema toj ulozi je bila da želim  svo gnušanje, svu tjeskobu, ankcioznost i svu odbojnost koju sam osjećao odrastajući 90-ih u Hrvatskoj prema ratu i prema svim ratovima, prikazati i preživjeti i na neki način to prenijeti svijetu. Možda sam trebao igrati neku drugu ulogu, nekog superheroja, a možda bi me onda treći dan skinuli sa seta, ne znam. Sve se desilo nekako spontano. Tomić me pozvao, dao mi šansu, a ja sam tu šansu igrom prilika uspio izrealizirati. Bilo je na neki način zanimljivo iskustvo. Ono što je lijepo da se od onda prrofesionalno bavim glumom. Odnosno ipak tražim neke novce za to kad nastupam, kad nešto radim i nekad mi ih i daju. (smijeh)

BIHAFON: Igrali ste i u prvom hrvatskom 3D filmu „Slučajni prolaznik“. Ima li razlike u snimanju i igranju u 3D tehnici i ovoj „tradicionalnoj“?

N. Aljinović Tot: Glumiti ili igrati je isto, jedino što je snimanje malo drugačije. Snima se sa dvije kamere koje su povezane u jednu. Malo je glomaznije od obične filmske kamere, ali u suštini isto kao 2D film. Isto jedno jako zanimljivo iskustvo. Mislim da je film mogao biti razgovjetniji, ali ipak zanimljivo i šareno snimanje jedne urbane priče o ljudima s ruba društva.

BIHAFON: Od uloga koje ste igrali ima li i jedna posebno mjesto u Vašem pamćenju zahvaljujući samom radu na ulozi ili reakcijama gledatelja?

N. Aljinović Tot: Svaka uloga ima svoju priču. Josefa definitivno pamtim, iz razloga koje sam već naveo, i što je prikazan u tom mainstream svijetu, jer sam zahvaljući toj ulozi na neki način shvaćen kao ozbiljniji glumac. Nije da sam ja sad to uspio kapitalizirati zbog svojih undergound i alternativnih pristupa životu, a neko drugi bi možda na mom mjestu napravio nešto konkretnije, promovirao se na različite načine, ali ja ne mogu protiv sebe.

„Zimnica“  koju je Hana Jušić snimila imala je dosta uspjeha po svijetu. Bilo je zanimljivo. Opušteno, dosta prirodno. Glavna glumica u tom filmu uz mene ili ja uz nju, kako već želite, je bila Iva Mihalić s kojom se znam dugo godina i onako draga je prijateljica. Tako da je bilo dosta opušteno što je čudno za dvoje ljudi koji su goli i snimaju scenu seksa.

Svaku ulogu čovjek pamti, a onu koju ne pamti bolje onda da nije ni glumio. Ovo sad zvuči malo idealističi, ali svaka uloga je nekakva prilika za prevenstveno zaroniti u jedan dio sebe i osvijestiti ga i na neki način komunicirati sa svijetom. Imaš tu namjeru, tu tendenciju da u nekom  proizvedeš emotivnu reakciju  i imaš tu odgovornost da nešto i kažeš. Ne kažem da se to sve uvijek uspije napraviti. Svaki proces je zanimljiv, svaka uloga je zanimljiva. Meni su i moji trash filmovi dragi. Preživjeli su sudbu vremena u mojoj glavi barem.  Mislim da je  užasno bitno da postoji što više različitih pod dimenzija filmskog stvaralaštva i na ovim prostorima.

BIHAFON: Gdje i kakvu budućnost predviđate za hrvatski film, teatar sjena…umjetnost općenito?

N. Aljinović Tot: Mi na ovim prostorima, pogotovo ovo malo alternativniji smo osuđeni na to da ne budemo baš najshvaćeniji i najprihvaćeniji te financijski najpokriveniji, ali to je tako, ako voliš u tom si, ako ne voliš, ne možeš biti u tom i ako počeneš razmišljati o kreditima i sl., ne bude dobro. Jednostavno ćeš u jednom trenutku odlučiti, jesi li u tome ili nisi. U Zagrebu se događa dosta, to je scena koja je živa i dosta razgranana.  To živi i buja. Ima svoje mjesto u društvu i jednostavno mi je drago da sam dio toga. U Medici – prostoru bivše tvornice koja se preselila na Žitnjak u okviru udruge Attack! rade se festivali i predstave i ima žonglersko kazalište, ima suvremeno kazalište, imaju preformansi, pa filmski studio, sve je više ljudi u tome. Sve više i više klinaca sad ima priliku tamo odrastati i razvijati se. To je utočište za sve koji su drugačiji ili se takvim osjećaju, svih uzrasta od 7 do 77.  Ne znam kako je drugdje, ali mislim da takvo mjesto treba svugdje postojati i po ovom zagrebačkom pokazatelju to je svakako nužno!

Mainstream umjetnost ima budućnost, tu je i događa se. Bilo bi lijepo da filmovi dobiju malo više slobode i da se daje ljudima po stručnosti prilika da nešto snime i naprave.

Vjerujem da alternativcima s te financijske strane neće biti lako, ko što nam lako i nije, ali  opstat ćemo, preživjeti ćemo. Uvijek će to neko raditi iz mu.., što bi se reklo, iz potrebe, iz ljubavi i to ima svoje mjesto u društvu i to ima svoju svrhu. Koliko će to biti financijski nagrađivano i koliko će to biti shvaćeno od strane vlasti koji god to bili, tad ćemo vidjeti. Na primjeru Attack-a! je vidljivo da se društvo ipak razvija i da je taj „alternativniji“ svijet  ipak sad prihvaćeniji.  Ja sam i pesimističan i optimističan. Pesimističan, jer znam da će se ti ljudi uvijek držati na margini na našim prostorima, a optimističan, jer vidim da to ima svoje mjesto u društvu.  Možda s vremenom to bude sve i bolje. Ima ostati viđeno, što bi se reklo.

BIHAFON: Bavite se i street artom. Recite nam malo više o tome?

N. Aljinović Tot: Bavljenje street artom je isto tako jedan segment moga života. Prije jedno desetak godina sam upoznao te klince grafitere sa kvarta i onda sam skužio. Ha! Može se to. Žao mi je što se nisam počeo bavit s tim dok sam bio mlađi i luđi i visio stalno negdje vani, onda bih malo više šarao. Otkrio sam taj segment i to crtanje. Dođeš i ne tražiš dozvolu, i napraviš. Sam sebi daješ za pravo da uređuješ sive gradske površine. I to ima dvojaku svrhu. S jedne strane je super, možeš na nekom sivom raskršću napraviti neki šareni cvijet, biće iz druge dimenzije, što je meni uvijek bio poriv i na neki način to osvježiti, napraviti zanimljivijim i taj neki duh grada oplemeniti, ušareniti što je meni uvijek bio izazov i zanimljivo i veselilo me. A možeš isto tako neku novu fasadu za koju su susjede dale mnogo para upropastiti, pa da te svi mrze. To je na neki način postao dio urbane kulture. Street art je tu. U udruzi Attack! smo organizirali festivale i sad ćemo opet . Ima ta jezgra klinaca koji se bave s time i to je postalo vrlo prisutna stvar  u našim prostorima, a vjerujem i kod vas. Street art ima tu moć oživljavanja. Evo na primjer, Tomislav Lonac, slikar, u Medici je preko puta sumorne stranice napravio mural djeteta koje spava. Mural je visok 15 m, a 20 m širok te šaren i plav i ogroman kontrast toj sumornosti stanice. Jednostavno je živ. Street art ima jednu lijepu moć koju je lako zloupotrijebiti, ali kad se koristi u dobre svrhe i lijepo sjedne onda postanete svjesni koliko se lijepih stvari i na taj način može iskazati, oživiti i prikazati.

BIHAFON: I za kraj, smatrate li da je umjetnost u svim svojim vidovima i izričajima, ključ borbe za dušu, a i razvoj čovječanstva?

N. Aljinović Tot: Bilo koja vrsta kreativnosti, vi to zovete umjetnost, ja kreativnost, može pomoći u kolektivnom ili osobnom osvještavanju i to je na kraju krajeva ono zbog čega se čovjek može baviti svim tim iako ne zarađuje novce za to nešto što hrani dušu i održava svijest živom, jer to je vrijednije od bilo kakvih novaca. Definitvo je to borba za dušu i svijest i ima moć osvještavanja ljudi. Kreativnost dolazi iz dubine duše, kreativnost je egzaktan dokaz da mi imamo dušu, barem za mene. Uz pomoć kreativnosti otkrivamo te svoje unutarnje dimenzije. Kreativnost nas liječi. Možemo zauzdati različite životne probleme. Kroz kreativnost shvatite da niste samo npr. ta depresija, taj strah. Da niste samo to neko isprazno preplašeno biće u grču koje se zna samo ljutiti ili bojati, nego da imate i jednu drugu dimenziju, „zdravu“. Pa kako na mikro tako i makro subjektima, tako i kolektivno ima svoju svrhu. Moj stav je da bi svako trebao barem jednom glumiti u životu, barem jednom slikati u životu, barem jednom pjevati u životu, plesati i bar jednom osjetiti kreativnost, jer to je to. To je otkrivanje duše. To je otkrivanje svoje dublje svijesti. Kreativnost ima tu moć . Čovjek koji ne preživi bilo koji vid kreativnosti u mojim očima je zakinut!

 

// Marija Dejanović

 

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.