intervju

INTERVJU: Jadranka Žinić Mijatović: “Cirkuski umjetnici i umjetnice, ako dobiju status slobodnih umjetnika, to dobivaju na temelju glumačkih ili plesnih ostvarenja.”

Za manje od mjesec dana u Bihaću će se desiti “Festival ulica” Bihać 2018., a  gosti ovoga festivala su i članice udruge “Cirkorama” – Jadranka Žinić Mijatović (akrobatkinja, autorica i koordinatorica programa Cirkorama), Lea Ovčarić (zračna akrobatkinja, štulašica i cirkuska pedagoginja) i Petra Kožljan (zračna akrobatkinja, štulašica i cirkuska pedagoginja)  iz Zagreba, s kojima smo razgovarali o historiji “Cirkorame”, cirkuskoj sceni općenito, prihvaćenosti cirkuske umjetnosti na našim prostorima, statusu cirkuskih umjetnika/ca, štulama i festivalu “CirkoBalkana” – koji je dio regionalne platforme za razvoj savremnenog cirkusa. 

 

BIHAFON: Možete li nam reći kada i kako se rodila ideja za osnivanje “Cirkorame“?

J. Žinić Mijatović: Cirkorama je osnovana kao logični nastavak na tada aktualnu situaciju u kojoj se nalazila izvedbena, recimo to tako, underground scena u Hrvatskoj. Nekolicina nas započeli smo svoj izvedbeni put okupljeni oko Autonomnog kulturnog centra – „Attack!“ kao aktivisti i ulični performeri neformalne grupe „Nova Loža Lude Mame“ koja je tada djelovala u Attacku. Naše primarno izvedbeno „oružje“ bili su vatreni rekviziti, a spoznaje o izvedbenoj umjetnosti izvan klasičnih institucionalnih formi, u neku ruku pružao nam je „FAKI“ – festival alternativnog kazališnog izričaja, koji smo u to vrijeme vodili. Na „FAKI“ su nerijetko, iz raznih kutaka Europe, dolazile grupe koje su u svoj izričaj implementirale cirkuske vještine, što je i nas polako usmjeravalo ka istraživanju tog, nama do tada nepoznatog izvedbenog područja. U nekom trenutku, nakon niza radionica na koje smo odlazili u inozemstvo kako bi smo se obrazovali i koje smo vodili po Hrvatskoj, odlučili smo se posvetiti cirkusu kao umjetničkoj izvedbenoj formi – sa svim aspektima potrebnim za razvoj jedne umjetnosti koja u našoj zemlji nije priznata kao takva – edukacijom, produkcijom i promocijom, te smo krajem 2008. osnovali „Cirkoramu“, kako bismo bili u mogućnosti provoditi projekte vezane uz razvoj cirkusa.

BIHAFON: Samo ime „Cirkorama“ zahvaljujući talijanskom prefiksu „circo“ asocira na cirkus, ali i na cirkularnost prostora karakterističnog za klasični cirkus, dok –rama, označava više pojmova, od vida, pa  do treće reinkarnacije boga Višnua: pa zašto baš „Cirkorama“?

J. Žinić Mijatović: Dok smo tragali za imenom udruge, svašta nam je padalo na pamet. Nije baš lako dati ime s kojim će se identificirati tvoj rad. Naziv „Cirkorama“ došao je slučajno, netko od nas sjetio se naziva kružne kinorame u Rusiji. Istovremeno nekako smo htjeli da naziv asocira na cirkus, tako da je to ime jednostavno „kliknulo“ i ostalo.

BIHAFON: Je li „Cirkorama“ predstavnik klasičnog ili savremenog cirkusa? I šta čini granicu između klasičnog i savremenog cirkusa uopće?

J. Žinić Mijatović: Za „Cirkoramu“ se može reći da je jedna od predstavnica početka suvremenog cirkusa u regiji. Teško je u našim krajevima pričati o suvremenom cirkusu u usporedbi s klasičnim. Suvremeni cirkus na Balkanu sadrži puno elemenata klasičnog i nerijetko se ubacuje kao ukras u klasičnu kazališnu formu, pa je ljudima u našoj regiji teško predočiti što zapravo suvremeni cirkus jest. Ako pod klasičnim cirkusom smatrate tradicionalni cirkus, granica je prilično jasna- suvremeni cirkus uvodi dramaturgiju, koketira s ostalim umjetnostima, bavi se raznim društvenim temama, napušta pompu i dublje zadire u materiju izvedbenih karakteristika pojedinog izvođača, on ne odbacuje tradicionalne cirkuske vještine, već ih nadograđuje, eksperimentira s njima, daje im nove forme, daje im novo značenje. Tradicionalni cirkus prikazuje vještinu radi vještine, voli dresirane životinje na sceni, slavi spektakl… predstave tradicionalnog cirkusa su zapravo nanizane cirkuske točke s voditeljem.

BIHAFON: Koje sve vještine obuhvata savremni cirkus?

J. Žinić Mijatović: Suvremeni cirkus obuhvaća sve vještine tradicionalnog, kao i neke vještine koje nastaju u drugoj polovini 20. S., s tim da je u fokusu ljudsko tijelo i njegove fizičke mogućnosti. To su žongliranje, manipulacija objektima, akrobatika na tlu, akrobalans, kontorcionizam, ekvilibrizam, zračne akrobacije (na tkaninama, užetu, zračnom prstenu, statičnom i letećem trapezu, lancima, žicama, vertikalni ples, …svakim danom pojavljuje se sve više zračnih rekvizita raznih geometrijskih oblika i od raznih materijala), akrobatski ples, višenje na kosi, bascule, cyr wheel, german wheel i sl., a uz njih su tu usko povezane razne vrste plesa, kazališni klaun, živa glazba…nerijetko su suvremeni cirkuski umjetnici i izvrsni glazbenici.

BIHAFON: Šta Cirkorama predstavlja u domeni izvedbenih umjetnosti, posebno za „život“ cirkusa na području bivše Jugoslavije, a naročito Hrvatske?

J. Žinić Mijatović: Nakon 10 godina rada udruge i skoro 20 godina aktivnosti nekih njenih članova, i dalje je teško smjestiti se u neki okvir i dati si određeno značenje. To je u neku ruku posao historičara umjetnosti i analitičara razvoja kulture. Mi smo ( iako nepriznati) umjetnici, aktivisti i radnici koji su za svoj poziv odabrali suvremeni cirkus- umjetnički izričaj koji pruža priliku izvedbenog osvrta na kolektivno i pojedinačno stanje, upotrebu širokog spektra raznih rekvizita a jedan od njih je i ljudsko tijelo, kritičko promišljanje društva kroz razne izvedbene vještine… Kao mnoge druge organizacije na tlu bivše Jugoslavije trudimo se tu umjetnost približiti što većem broju ljudi, kako profesionalno, aktivno, tako i u obliku rekreacije i naravno kao publici, jer je smatramo korisnom, poticajnom i zanimljivom za sve uzraste. Ono što možemo sa sigurnošću tvrditi jest da je iz projekta „Laboratorij cirkuske umjetnosti“ izašao značajan broj novih cirkuskih profesionalca, a kroz „Cirkobalkanu“ smo, zajedno s „Cirkusferom“ (Beograd), postigli određenu vidljivost regionalne cirkuske scene i van granica regije. Umjetnici koji dolaze na „Cirkobalkanu“ i podučavaju u sklopu „Laboratorija cirkuske umjetnosti“ upoznaju lokalne umjetnike, provode vrijeme s njima, razmjenjuju iskustva, surađuju – oni odnose priču o postojanju cirkuske scene u ostale dijelove svijeta, što je od velikog značenja za našu cirkusku zajednicu u razvoju. Više nismo teritorij za jednosmjernu komunikaciju: inozemni  izvođač i -domaća publika, otvaraju se vrata i domaćim umjetnicima da surađuju s  ostatkom cirkuskog svijeta, kroz rezidencije, edukaciju…to je možda najvažnije što je „Cirkorama“ u suradnji s drugim cirkuskim udrugama iz Hrvatske i Srbije postigla.

BIHAFON: Možete li nam reći kako je nastao projekt „CirkoBalkana“?

J. Žinić Mijatović: „CirkoBalkana“ je nastala zahvaljujući suradnji beogradske „Cirkusfere“ i „Cirkorame“ na projektu „Laboratorij cirkuske umjetnosti“, čiji je glavni cilj edukacija na području cirkuskih vještina, kako polaznika/ca početnih stupnjeva tako i osoba koje su cirkus odabrale za profesiju. Ideja je Laboratorija realizirati nomadsko cirkusko učilište. Kroz Laboratorij dovodimo u Zagreb i Beograd inozemne umjetnike koji vode petodnevne intenzive. U sklopu jednog takvog gostovanja francuske trapezistice Marie Mercadal iz trupe „Le Cirk’ Oblique“ 2012. Godine, došli smo na ideju da ostvarimo projekt međunarodne suradnje kojim bi se u regiju doveo cirkuski šator. Naime, željeli smo pružiti priliku svim lokalnim cirkuskim umjetnicima da vježbaju, stvaraju i nastupaju u adekvatnom nezavisnom cirkuskom prostoru kakvog u to vrijeme nije bilo u regiji, te da sudjeluju u kreaciji putujuće predstave ravnopravno surađujući s iskusnim francuskim umjetnicima. Tako je 2013. krenuo projekt „CirkoBalkana“.

 

BIHAFON: „Nakon 5 godina programa u posuđenim i iznajmljenim prostorima…“  prošle godine dobili ste vlastiti „nezavisni nomadski, izvedbeni, kreativni i edukacijski cirkuski centar“ i „time je ostvarena ideja vodilja“ projekta CirkoBalkana. Šta dalje, ili vam je u konačnici ovo bio i krajni cilj, odnosno ostvarenje jednog sna?

J. Žinić Mijatović: U trenu kada smo kupili cirkuski šator, kako vlastitim odricanjem tako i uz pomoć javne kampanje koju su podržali ljudi iz regije i šire (hvala još jednom), „Cirkobalkana“ je postala cjelogodišnji program. „Cirkobalkana“ je nekoliko puta u godini festival, koji u regiju dovodi trenutno najzanimljivije suvremene cirkuske izvedbe iz cijelog svijeta, ali isto tako šator pruža priliku da se bar dvije trećine godine u njemu odvijaju rezidencije za rad na cirkuskim predstavama, da se trenira u pravim uvjetima, da se putuje u manje i veće zajednice i promovira suvremeni cirkus. Više ne ovisimo o tome da li će netko pružiti dovoljno visok prostor, da li će nam naplatiti korištenje prostora za rad na predstavi, da li uopće smatra cirkusku izvedbu vrijednu prostora…u neku ruku pruža se prilika da budemo samostalni i samoodrživi. Sada slijedi rad na osvještavanju ljudi u regiji da cirkuski šator ne predstavlja tradicionalni cirkus, jer u našem slučaju cirkuski šator je prostor koji podupire razvoj suvremenih cirkuskih formi.

 

BIHAFON: Kojim temama se najviše bave vaši preformansi i predstave?

J. Žinić Mijatović: Ponekad je to smrt kao u „Danse Macabre“ – pokušaj vertikalnog povratka, ponekad uvjeti rada cirkuskih umjetnika kao u „Torturama“…međuljudski odnosi neiscrpna su tema , kao i greške i sitne gluposti kojima je svaki čovjek sklon. Teme naviru iz glazbe koju slušamo, filmova, crtića, a nerijetko i iz ograničenja naših tijela koja nisu spremna – tijela savršenih cirkuskih izvođača. Većina nas je počela prakticirati cirkus u dvadesetim godinama, znanje smo sticali po radionicama, to ne skrivamo, iz toga stvaramo priče i pokušavamo to pretočiti u izvedbu.

BIHAFON: Kakvu budućnost vidite za savremeni cirkus na našim prostorima?

J. Žinić Mijatović: Suvremeni cirkus na našim prostorima polako se, ali sigurno razvija. Postoji mlada generacija koja je završila cirkuske škole u inozemstvu, vratila se nezatrovana komercijalnim gažama i posvećuje se radu na predstavama. Isto tako ima umjetnika i umjetnica koji nisu otišli na školovanje u inozemstvo, ali su se usmjerili u proučavanju i radu na suvremeni cirkuski izričaj, educirani kroz radionice i predstave gostujućih trupa. U siječnju smo imali prvu regionalnu selekciju za prijavu cirkuskih projekata na „CircusNext PlaTFoRM“ (europske platforme koja podržava razvoj neafirmiranih suvremenih cirkuskih umjetnika i grupa putem rezidencija, financijske potpore i izvedbi) i prijavilo se jedanaest projekata iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, a slovenska grupa „MismoNismo“ je predselektirana u 12 najzanimljivijih projekata iz cijele Europe. Slijedi im finalna selekcija, ali već i ovaj rezultat govori da se u regiji razvijaju vrlo kvalitetni cirkuski projekti i svakako je poticaj ostalim cirkuskim umjetnicima/ama. Ono što je vitalno u razvoju cijele priče jest povezivanje regionalne cirkuske scene, što smo pokrenuli u sklopu prošle „Cirkobalkane“ kao neformalnu platformu, trenutno živu u obliku mailing liste, ali ideja jest da se organizacije i pojedinci povežu, pruže jedni drugima informacije o događanjima, radionicama, predstavama, da si pružaju prostore za rezidencije, međusobno pomažu u radu, razvijaju kritički osvrt…na taj način veća je šansa da se kvaliteta produkcije postavi na viši stupanj, da postanemo vidljivi i da zajedničkim snagama zakotrljamo suvremeni cirkus prema vrhu.

BIHAFON:  Je li cirkuska umjetnost prihvaćena u društvu ili je i dalje uopće ne „priznaju“ za umjetnost?

J. Žinić Mijatović: Ako gledamo kroz oči „običnog čovjeka“ koji je dio društva, cirkuska umjetnost je svakako prihvaćena, iako nisam sigurna da li je doživljava kao umjetničku formu ili jednostavno kao cirkus, adrenalinsku zabavu. Suvremeni cirkus je pak nekako teže probavljiv ljudima koji dolaze u cirkus i očekuju samo zabavu, no za njega će prije reći da je umjetnost. Ako se dotaknemo mišljenja ljudi na pozicijama moći u društvu, i dalje izgleda ne samo da ne priznaju cirkus kao umjetnost, nego prema cirkusu, osobito suvremenom, gaje indiferentan stav. Dok se u ostatku Europe kulturne politike velikog broja zemalja odnose prema suvremenom cirkusu kao novom polju razvoja izvedbenih umjetničkih mogućnosti, dajući cirkuskim izvođačima statuse umjetnika, osnivajući fondove namijenjene posebno razvoju cirkuske umjetnosti, dajući i gradeći prostore za cirkus. Kod nas kao prvo ne znate niti kome biste se obratili s pitanjem o statusu cirkusa kao umjetnosti. Cirkuski umjetnici i umjetnice, ako dobiju status slobodnih umjetnika, to dobivaju na temelju glumačkih ili plesnih ostvarenja.

BIHAFON: Da li akrobatska vještina cirkuskog umjetnika oduševljava slobodom pokreta ili sposobnošću da kontrolira pokret?

J. Žinić Mijatović: Oduševljenje je subjektivno, svaki cirkuski umjetnik nalazi osobno oduševljenje u akrobatici. Ja mogu reći za sebe da se moje trenutno oduševljenje skriva upravo u kombinaciji slobode pokreta i sposobnosti kontrole istog. Kada učite sami, uz asistenciju mnogo različitih pedagoga na kratko vrijeme, a počeli ste kasno, treba dosta vremena da se odmaknete od samog pojma adrenalina i počnete osvještavati tijelo u smjeru razumijevanja pokreta. Razlozi oduševljenja mijenjali su se tijekom godina, ali slobodu pokreta akrobat/kinja dobiva sigurnošću u ono što radi i poznavanjem vlastitog tijela. Ja sad nakon toliko godina mogu reći da se osjećam slobodno na tkanini ili trapezu i da mogu improvizirati, istraživati te isto tako i kontrolirati pokret u zraku ili na tlu.

BIHAFON: Tko ili što je vaša inspiracija za preformanse ili predstave?

J. Žinić Mijatović: Kao što sam već navela ranije, inspiracija je svakodnevni život. Oko nas se dešava bezbroj sitnih situacija koje mogu prerasti u petminutnu točku, performans, pa i cjelovečernju predstavu. Što su situacije, događaji jednostavniji i manji, veća je mogućnost kvalitetne obrade istih. Svaki pedagog ili pedagoginja koja te uči ostavlja trag za sobom, na neki te način inspirira u umjetničkom izričaju. Tu su dakako i naše privatne frustracije oko vlastitih fizičkih ograničenja koje odabiremo naglasiti i pretopiti u autoironične humorne izvedbe. Inspiracija su nerijetko umjetnici raznih grana, umjetnički pokreti, poezija, glazba…

BIHAFON: Koje su sve vrste štula?

L. Ovčarić i P. Kožljan: Osim standardnih drvenih, koje koristimo u svojoj izvedbi, postoje razne vrste štula, za sve uzraste i razine znanja. Primitivne štule su drvene štule koje dosežu do ispod ramena te noge nisu pričvršćene za sam objekt; ruke su te koje upravljaju kretanjem. Standardne štule izrađuju se od drveta ili aluminija u raznim visinama, te su noge vezane za njih što omogućuje slobodno korištenje ruku. Postoje i “jumping stilts” koje omogućuju veću fizičku pokretljivost i izvođenje više akrobacija zbog mogućnosti “trčanja” i odskakivanja.

BIHAFON: Šta vas je od svih mogućih cirkuskih vještina privuklo baš štulama?

L. Ovčarić i P. Kožljan: Štulama nas je prije svega privukla visina na kojoj se nalazimo, a mnogo je drukčija od iskustva visine koju smo prakticirale godinama do tada – radi se o akrobacijama na svili. Štule su nam omogućile slično iskustvo, ali u drugom obliku i s drugim mogućnostima. Tako smo počele otkrivati razne varijacije i spajanje te dvije discipline, svile i štula. Grandioznost koja se postiže preuveličavanjem dijela tijela daje jednu sasvim novu dimenziju klasičnim podnim i zračnim vještinama stvarajući nesvakidašnje prizore. Nakon što smo savladale vještinu hodanja na štulama, zaintrigirala nas je ideja što bi se sve moglo raditi na njima, a da to nije standardno hodanje. Već pri prvim pokušajima svidjele su nam se čudnovate slike i oblici koji se stvaraju različitim formacijama naših tijela u kombinaciji sa štulama, ali javila se i frustracija zbog ograničenosti kretanja i uobičajenih radnji koje su u datim okolnostima postale vrlo zahtjevne ili neizvedive. Upravo je kombinacija navedenih faktora potaknula motivaciju za podno i zračno istraživanje štula kao cirkuskog rekvizita, propitkujući već usvojene cirkuske vještine u okviru novostvorenih tjelesnih granica te želje za njihovim probijanjem.

BIHAFON: Kad ste se vi priključili Cirkorami i zašto?

L. Ovčarić: Cirkorami sam se priključila nakon godinu dana treniranja u drugom centru za akrobacije. S obzirom da se rodila ljubav prema svili, a izbora nije bilo puno uzevši u obzir da se tada scena tek razvijala, te da je Cirkorama jedan od začetnika cirkuske scene, izbor je bio logičan.

P. Kožljan: U 4. razredu srednje škole krenula sam na cirkuske radionice u Puli u udruzi „Čarobnjakov šešir“. Jako mi se svidjelo pa sam nastavila dolaziti i nakon što je radionica završila. Nakon ljeta upisala sam fakultet i preselila u Zagreb, ali sam htjela nastaviti s novootkrivenom zabavom usavršavanja cirkuskih vještina. Moji pulski voditelji uputili su me u „Cirkoramu“, gdje sam došla i ostala te sam sada tu već devetu godinu za redom u zanimljivim, zabavnim, teškim, lakim i kreativnim treninzima i izvedbama s divnim ljudima I stečenim prijateljima.

BIHAFON: I za kraj smatrate li da je umjetnost u svim svojim vidovima i izričajima, ključ borbe za dušu, a i razvoj čovječanstva?

J. Žinić Mijatović: Ako je umjetnost slobodna, nezavisna, istraživačka i postavlja pitanja – ona jest ključ borbe za duh, jer održava duh budnim i promišljajućim! Potiče publiku i aktere da se razvijaju kao korisnici umjetnosti, da se druže i komentiraju umjetnost.

Ako je pak umjetnost u službi političke ili ekonomske opcije, strogo nacionalno ili vjerski orijentirana, cenzurirana, agresivna i uniformirana, kao što je kroz povijest bilo slučajeva, a i danas imamo vrlo sličnih primjera, ona je tada nažalost oružje borbe protiv slobode ljudskog duha, način da se ljude drži u neznanju i njima manipulira, stvarajući privid umjetničke razvijenosti.

// Marija Dejanović

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.