intervju

INTERVJU: Irhad Baručija: “Muziku čine osjećaji, emocije koje nas vode kroz život.”

Povod za ovaj intervju je gostovanje mladog violiniste Irhada Baručije iz Zenice na “Festivalu ulica” Bihać (29.06.-01.07.2018.). Razgovarali smo s ovim mladim  muzičarem o njegovom prvom susretu s violinom, muzičkim uzorim, položaju muzičara u BiH, muziciranju na ulici i svemu onome čemu se nada u budućnosti. Irhada je većina naših sugrađana već imala priliku slušati na otvoru ovogodišnjeg FSU “Bihaćko ljeto” zajedno s Filharmonijskom orkestrom iz Zenice, ali ono što ćemo svi imati priliku čuti za pet dana u izvedbi ovoga zanimljivog umjetnika biće  jedno posve drugačije iskustvo.

BIHAFON: Violinu ste počeli svirati još kao dijete, kako ste se odlučili baš za taj instrument?

I. BARUČIJA: Mogu komotno reći da je dječija znatiželja glavni razlog zašto sviram violinu. Još kao mali, prije škole, šta god da sam radio uvijek sam pjevao, često su me najbliži ušutkivali jer nisam prestajao, dok nije počela škola, tada smo dobili papir za prijemni i upis u Osnovnu muzičku školu. Uspješno sam nagovorio roditelje, pa su me odveli. Došao sam u muzičku školu sa namjerom da upišem gitaru, međutim kada sam ušao u školu na prvim vratima je pisalo violina, kao mali nisam znao šta je to niti sam se kad susretao sa tim instrumentom, tako da sam ušao na ta vrata, jer me zanimalo šta je to, neznajući da ću nastaviti do kraja života svirati upravo taj instrument.

BIHAFON: Kaže se da jednog vrhunskog muzičara čini 3 % talenta, a sve ostalo je samo rad, rad i rad? Da li je tako i u Vašem slučaju?

I. BARUČIJA: Moje mišljenje je da su to rekli ljudi koji imaju 3% talenta i koji su morali raditi puno više nego neki pojedinci. Ja sam nekako opušten, volim tu neku zlatnu sredinu, jer i poznati historijski kompozitori i muzičari su govorili da je dovoljno 3-4 sata vježbe dnevno, jer ako vježbamo po cijeli dan onda ne živimo, postajemo robovi našeg instrumenta, a tada ne živimo život što bi rekli “punim plućima”, kakvu onda muziku možemo iznijeti iz sebe ako ne živimo. Muziku čine osjećaji, emocije koje nas vode kroz život.

BIHAFON: Čije klasične kompozicije najviše volite da izvodite na violini i koji su Vaši uzori?

I. BARUČIJA: Meni su nekako najdraži J. S. Bach i A. Vivaldi, spadaju u doba baroka, oni sa svojim jednostavnim melodijama bez komplikacija i tehnika su uspjeli po meni komponovati najljepšu muziku. Od Vivaldija „Četri godišnja doba“ za violinu su mi najdraža, a od Bacha njegove Sonate i partite za solo violinu.

BIHAFON: Da li nove tehnologije ulaze u svijet klasične muzike, odnosno u svijet muziciranja na violini?

I. BARUČIJA: Definitivno tehnologija pravi pomak u svijetu muziciranja, ne samo na violini nego i na ostalim instrumentima, čak  sam se i ja oprobao sa tehnologijom na violini, nije baš lako, ali još se učim spajati to dvoje.

BIHAFON: Da li je kompjuter  ubio umjetnički izraz u muzici?

I. BARUČIJA: Sve zavisi kako se koristi, neko je postao muzičar praveći kompjutersku muziku, tj. pronašao je način za izražavanje sebe i svoje muzike preko kompjutera, dok na instrumentima to prije nije mogao…Meni kompjuter olakšava dosta stvari, ali ja mislim da nije ubio umjetnički izraz, ako će ga itko ubiti to će biti ljudi.

BIHAFON: Smarate li da je violina kao instrument manje cijenjena kod nas nego bilo gdje u svijetu?

I. BARUČIJA: Da, manje je cijenjena, ali to je zato što na Balkanu se fura drugačija vrsta muzike, po meni grozna, samo kad uđete na Youtube i pogledate #Trending na Balkanu sve će vam biti jasno…

BIHAFON: Imate li autorskih kompozicija ili se još uvijek niste upustili u te vode? Ako niste, obrazložite zašto?

I. BARUČIJA: Komponovao sam muziku za klaunovsku predstavu “Komšizluk” i to je jedino što sam ikad komponovao. Možda nekad u starosti i uradim nešto svoje, ali trenutno sam mlad i nekako mislim da sam zelen da nešto svoje napišem, imam još ciljeva koje želim savladati na violini, kada to savladam onda bih možda i dao se u te vode.

BIHAFON: Možete li nam reći šta bi za Vas značila prilika da svirate na Stradivardijevoj violini?

I. BARUČIJA: Bila bi super prilika, Stradivari je bio odličan majstor koji je usavršio graditeljstvo violine koje se koristi i u 21 stoljeću. Bila bi mi čast.

BIHAFON: Koliko dugo ste član benda „Balkaneros“?

I. BARUČIJA: Stalni aktivni član „Balkaneros-a“ bio sam 2 godine, sada sam slobodniji jer nisam više aktivni član ali uletim po potrebi kada zatreba pomoć.

BIHAFON: Pjesma „Balkanjeros rokenrol“  benda „Balkaneros“ asocira na pjesmu „Space twist“ od „Đavola“. Je li to bila namjera ili slučajnost?)

I. BARUČIJA: Za ovo ne znam, Haris Abdagić je autor pjesme i muzike, da li je on to znao ili ne morali biste njega pitati.

BIHAFON: Možete li za našim čitateljima objasniti zašto ste odlučili Vašu muziku i muziciranje podijeliti s Vašim sugrađanima u Zenici, a i Sarajevu, te evo za koji dan u Bihaću,? Odnosno što je jednog studenta muzičke Akademije inspiraralo na ovaj hrabar korak?

I. BARUČIJA: Odgovor je jednostavan, volim da sviram i to radim gdje god stignem i kad god ljudi žele. Svirao sam od autobusa, tramvaja, taksija i ulica. Često mi se događalo da ljudi ugledaju kofer i pitaju me je li to violina pa im malo i zasviram po želji, nije mi nikada teško, a i Vi u Bihaću ćete se uvjeriti u to i sami.

BIHAFON: Kako uopće izgeda jedan Vaš nastup na ulici? Kakve su reakcije ljudi?

I.BARUČIJA:  Pa teško je opisati kako izgleda, mogu Vam reći da su reakcije ljudi i više nego dobre. Za ove dvije godine sviranja u Zenici, ljudi u gradu su me počeli zaustavljati i pitati kada ćeš nam opet svirati, čak me neki i zovu Paganini, a neki Mozart, tako da sam i više nego oduševljen pozitivnim reakcijama, naravno ima i negativnih, ali puno puno više pozitivnih.

BIHAFON: Koji je i kakav je prema tvom iskustvu položaj mladog umjetnika – muzičara  u BiH?

I. BARUČIJA: Pa mogu iskreno reći da je težak, oprema i održavanje instrumenta nije baš jeftino, tako da se snalazimo, sviramo po raznim orkestrima, bendovima, zapravo gdje stignemo da bi opstali u ovoj našoj umjetničkoj grani.

BIHAFON: Par riječi o Vašoj suradnji s teatrom „Aparat“?

I. BARUČIJA: Super iskustvo, svirao sam i komponovao muziku za predstavu “Komšizluk” (klaunovska predstava), uvijek sam se htio oprobati i u drugim umjetničkim granama tako da mi je ovo bila super prilika i nastaviti ćemo suradnju.

BIHAFON: Šta u budućnosti možemo očekivati od Irhada Baručije? U kojem smjeru želite da ide Vaša muzička karijera?

I. BARUČIJA: To još ni sam ne znam , trenutno se nalazim što bi rekli u “neobranom grožđu”. Nastavit ću da sviram i da radim na sebi, a šta će život donijeti to ćemo vidjeti. Volio bih da moja muzička karijera ide u smjeru soliste na violini. Mada uvijek mi je želja bila da imam svoj bend i manji orkestar i da radim Rock and Roll covere na violini.

BIHAFON: I za kraj smatrate li da je umjetnost u svim svojim vidovima i izričajima, ključ borbe za dušu, a i razvoj čovječanstva?

I. BARUČIJA: Da, smatram. Jer sve ostalo je prolazno samo umjetnost ostaje, ekonomija, politika, drustveni sistemi, sve pada, ali umjetnost ostaje u svakom sistemu, znamo i kroz historiju da su umjetnici se borili protiv loših sistema, pa i dan danas učimo da ne ponovimo iste greške, tako da za razvoj čovječanstva umjetnost igra bitnu ulogu.

//Marija Dejanović

Podijelite s drugima Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on Twitter

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.